RTV Teorija i praksa

„MEDIEN-REPORT” Januar - mај 1977.

Ova pubiikacija austrijskog radija izlazi dva puta mesečno i donosi pregled stručne štampe o rađiju i televiziji. TV PRENOS IZ POZORIŠTA Televizija ne prenosi često pozorišne komade, a postoji tendencija da če übuduće to činiti još manje. Na osnovu dosadašnjeg iskustva moglo bi se postaviti pitanje da li je pozorišni komad uopšte podesan za TV prenos. TV može samo u ograničenom obirau da prenese pozorišnu inscenaciju (koreografiju, trodimenzionalnost bine) zbog toga što kamera propusti celovitost ako se koncentriše na pojedinosfi, obratno, ako hvata u totalu, ispušta pojedinost I ukoliko je inscenacija više zasnovana na specifičnim sredstvima, utoliko manje TV može da to verno prenese. U pozorištu je gledalac aktivan dok pred TV ekranom postaje pasivni posmatrač јег nedostaje sugestivna moč pozorišta koju TV ne može da prenese ni da dočara, i zato prenos deluje više dokumentarno. S druge strane, svojevrsni efekti TV mogu da stvore utisak iste vrednosti, čak i jači. Radi toga je 1974. godine održan sastanak režisera i kritičara sa namerom da razjasne sadržajnu koncepciju i programsku sarađnju TV i pozorišta. Od tada je počelo pisanje posebne „knjige snimanja" za TV prenose, a ima i slučajeva da ređitelj iz pozorišta radi i za TV, a i inače da Ijudi iz pozorišta učestvuju u stvaranju TV verzije pozorišnih predstava, opera i muzičkih drama. Sve se još uvek odvija u krugu neposredno zainteresovanih i nauka nije počeia

da se bavi tim problemom. U svakom slućaju TV nije više samo „prenosna mašina” za pozorišne komade, nego se razvijaju forme saradnje koje uzimaju u obzir specifičnosti medija. EMISIJE VESTI NA TELEVIZIJI Karsten Renkstbrf Od рге nekog vremena u SR Nemačkoj vode se intenzivne diskusije o emisijama vesti na TV, i prvo konkretizovanje tih diskusija je istraživanje sprovedeno u Hans-Bredov Institutu u zajednici sa redakcijama vesti Dnevnik i Danas (prvi i drugi prograra nemačke televizije). Polazna tačka bilo je pitanje koje se odnosi na svakodnevnu praksu tih redakcija: da li i ako da, kakva veza postoji između formi prezentiranja vesti i stava gledalaca? Redakcije su imale relativno širok repertoar formi plasiranja vesti, ali nisu imale nikakvih podataka o tome kakav je uticaj tih vesti na publiku. Istraživanje je trebalo da utvrdi da li. razlike u reakcijama gledalaca i u uticaju pojedinih emisija zavise od formi kako je plasirana neka vest ili su razlike slučajne. Postupak je bio sledeči: formirano je šest homogenih grupa gledalaca i dve kontrolne grupe, prikazane su im test-emisije vesti, tematski i sadržajno iste, ali je varirala forma prikazivanja. Februara 1976. je izvršeno anketiranje svih osam grupa. U uobičajeno vreme u emisije vesti übačeno je 17 tema „fiktivne aktuelnosti” (to su realni događaji ali

230