RTV Teorija i praksa

komunikacije pri vođenju seoskog razvoja. Model koji izgleda da uspeva u jednoj vrsti razvojne situacije ne mora da bude pogodan za drugu. Danas teoretičari znaju više o komunikaciji u seoskoj sredini nego što su znali pre deset ili dvadeset godina; sutra će morati znati još više. Uz rizik da pojednostavimo, pokušačemo ovde da izložimo kratak istorijski pregled teoretskih prilaza komunikaciji. Mi namerno ne stavljamo datume uz razne koncepte koje opisujemo, niti pokušavamo da dokumentujemo navode kojima ih razjašnjavamo. OD IZVORA DO PRIMAOCA: JEDNOSMERNI PUT Sve do Renesanse, glavna stvar u komunikaciji bila je „sadržaj” ili „ideja”. Forma u kojoj su ideje bile predstavljene i način njihovog širenja smatrani su manje važnim od samih ideja. Kad je Gutenberg izumeo štamparsku mašinu, znatno se povečao broj Ijudi do kojih su ideje mogle doseći i na njih uticati. Ova činjenica je usredsredila pažnju na sredstva komunikacije, naročito na knjige i, kasnije, na novine. Knjige su bile zabranjivane, krijumčarene, pa čak i spaljivane. Novinarstvo je steklo prestiž kao političko oruđe, a vremenom je postalo potpuno priznata profesija. Suočeni sa velikom publikom umesto sa povlašćenom manjinom, komunikatori su istančano razvili umetnost razrade poruka i pojednostavili kitnjasti i učen jezik koji se ranije upotrebljavao, da bi naveli publiku da lakše prihvati njihove ideje. Komunikacija je postala predmet naučnog proučavanja tek kad su pronađena i prihvačena elektronska komunikaciona sredstva. Zato i nije slučajno što su elektro-inženjeri i matematičari stvorili prvi formalni model komunikativnog procesa (Sl. 1).

SL 1. Telekomunikadoni model

140