RTV Teorija i praksa

razvoja komunikacija donelo je nekoliko pozitivnih konsekvenci. Pre svega, posmatranje svih zbivanja na sistemološki način otkriva kako su razni vidovi razvoja sela međusobno povezani. Niska produktivnost, na primer, organski je povezana sa ostalim faktorima koji se obično nalaze pod rukovodstvom raznih odeljenih razvojnih organizacija. No, pošto se komunikatori drže sistemskog gledišta, i pošto zato teže da priđu problemima razvoja sa šireg, obuhvatnijeg stanovišta, dolazi do toga da je njihov doprinos integralnim programima i projektima korisniji nego što bi inače bio. I još nešto: obraćanje pažnje na ciljeve sadržane u biti sistemološkog pristupa, dovelo je do pažljivije analize problema u fazi planiranja razvojnih komunikacionih programa. To je navelo planere da posvete više pažnje usklađivanju medija korišćenih u programu s problemima koje program treba da razrešava, a u skladu sa sredstvima kojima se raspolaže. Sem toga, koncept sistema čini nas svesnim činjenice da su programi razvoja i ustanove samo podsistemi unutar večeg sistema i da, prema tome, njihovi ciljevi moraju da se podudaraju sa ciljevima većeg sistema i to tako što će davati podršku ciljevima većeg sistema. U isto vreme, mnogi važni sporedni produkti sistemološkog prilaza duboko i korisno dejstvuju na komunikaciju upregnutu u službu razvoja. Na primer, jedan vrlo važan pravac koji izrasta iz tog sistemološkog prilaza jeste zainteresovanost za formulisanje opštedruštvene politike komunikacija i za opštedruštvene planove. Drugim rečima, pažljivija analiza koju je pri zasnivanju programa komunikacije u službi razvoja unapredio sistemološki prilaz, analogna je razmatranju sveukupnosti komunikacionih aktivnosti - i to onakvih kakve sada jesu i kakve bi trebalo da budu. Da bi se formulisali planovi i politika komunikacije potrebno je proučavati društvene norme koje upravljaju pretpostavkama 0 komunikaciji i komunikativnoj praksi. Na osnovu rezultata takvih proučavanja čovek bi mogao da izvuče opšte principe za akciju. Planiranje u oblasti komunikacije, baš kao i planiranje u školstvu i ekonomiji, obuhvata čitav sektor aktivnosti dižući se iznad strukturnih ili administrativnih razlika (na primer, činjenica je da i nekoliko različitih državnih ministarstava, i nevladina tela, mogu učestvovati u generiranju 1 regulisanju društvene komunikacije), Pri planiranju komunikacije treba sačiniti detaljan popis svih izvora komunikacije kako bi se svi ti izvori mogli upotrebiti na

151