RTV Teorija i praksa

Branka Malčič,

novinar „Vjesnika”, Zagreb

„NAVIJAM ZA TELEVIZIJU!”

Obično nerado sudjelujem u anketama, ali ova me je zainteresirala zbog pitanja koja si svi mi vezani na raznorazne načine za televizijski program često postavljamo vjerojatno izazvani (i jedni i drugi) stalnim nesuglasicama i međusobnim nerazumijevanjem. Moje osobno uvjerenje je da nemamo pravih televizijskih kritičara. Ne zato što ih ne bismo mogli ili ne bismo trebali imati nego zbog niza nesporazuma koji su se tokom godina stvarali na liniji (i u odnosima) novine-TV. Od početnih redakcijskih omalovažavanja potrebe da se uopče piše o televizijskom programu, do današnjih nekada pretjeranih, nekritičnih i neopravdanih pretjerivanja u davanju važnosti nekim bezvrijednim i beznačajnim televizijskim egshibicijama i televizijskim ličnostima. Najviše me smeta sam naziv kritičar kada je o televizijskom programu riječ. Naš program sadrži tako ogroman broj emisija, to su sati i sati programa koji nije ni potrebno (ni moguće) “kritizirati”. (Trebalo bi ga usmjeravati, pomagati, upučivati na prave puteve otkrivanjem grešaka i propusta. Ohrabrivati, rekla bih.) Zašto se nazivamo televizijskim kritičarima kada još nismo u potpunosti raščistili da li da bar neke dijelove programa smatramo (i svrstavamo) umjetničkim dometom, doživljajem, izrazom. Kritičaru je nemoguče da u tolikom obilju programa bude analitičan, detaljan, precizan u smislu kako se rade kritike filmova ili kazališnih predstava (sve što se može ponoviti, vidjeti još jednom i još jednom), a on ipak pokušava i TV ostvarenje vrednovati na takav način. Mi smo čini se stvorili televizijskog kritičara u vremenu preuveličavanja uloge TV u „umjetničkom” smislu - pa smo joj onda po inerciji namijenili iste aršine i ista vrednovanja kao starijim oblastima. I tu je nastala zavrzlama koja još uvijek traje. Televizijska drama npr. može još dobiti i „klasičnu” kritiku, no u posljednje doba i ona sve manje, jer se autori sve češče služe televizijskim

202