RTV Teorija i praksa

sredstvima napuštajuči kazališne ili filmske izražaje. No, neka informativna emisija, neko reagiranje na događaj dana, neka reportaža u TV dnevniku su toliko specifični televizijski izrazi da zaslužuju i svoj, novi, moderniji tretman novinarskog osvrta koji je bitno podređen ovom, za savremenog čovjeka nezamjenljivom mediju, ali je istodobno dovoljno stručan da pomogne i autorima, te dovoljno čitak i jasan da proširi informativno-dojmovni efekat kod gledalaca. Za to je, naravno, potrebno poznavanje medija i vrtoglava reakcija, zato sam mišljenja da prave televizijske kritike neče biti dok one ne budu svakodnevne. Nikako ne mogu opravdati postojanje kritika kakve danas imamo, a koje se svode na nekoliko prikaza nedjeljno i to onih emisija koje kritičar sam (iz raznoraznih objektivnih i subjektivnih pobuda) izabere. Upravo tu, mislim, i počinje glavna subjektivnost kritičara - ne u samom gledanju i ocjenjivanju emisija (tu svi mi više ili manje znamo svoj zanat), nego u položaju da od tjednog programa može odlučiti da gleda recimo samo utorak i to emisiju na I programu! Zašto? Po kojim kriterijima, s kakvim opravdanjem? To je osnovna zamjerka i tu vjerojatno i počinju sve one „čuvene” nesuglasice, nesporazumi, nepovjerenje između televizijskih stvaralaca i kritičara. Nepbznati, neafirmirani autor, nerazvikana emisija, TV stvaralac koji nema pričljivih prijatelja ili onaj koji se ne zna nametnuti i prije emitiranja stvoriti atmosferu da se emisija gleda - možda će i dobiti šansu da radi na televiziji, ali poslije emitiranja emisije - tišina. Autor ne zna što da misli, јег nitko se ne izjašnjava, svi oni „dobronamjerni” oko njega buduči nisu pročitali „zvanični stav kritike”, bojažljivo misle kako možda nešto nije u redu, kako im se emisija slučajno sviđala, јег su bili dobre volje. I onda se sve svodi na jedno veliko zajedničko pravdavanje, emisiju nitko nije gledao jer u to vrijeme „nismo još stigli sa izleta”, „zazvonio je telefon” i sl. čovjek-autor ostaje bez mogućnosti i da se pravda i da se dokaže. To je nepravda koju sam spremna priznati i opravdati zamjerke koje mnogi autori navode u anketi. Riješenje je (relativno) jednostavno. Onog trenutka kada se jedan dnevni list u nas odluči donositi svakog jutra kritike o programu prethodne večeri, tog časa če se bar proširiti broj gledanih (i komentiranih) emisija.

203