RTV Teorija i praksa

za decu podrazumevalo se sve ono što je podsećalo na dramu za odrasle, samo prilagođeno dečjoj tematici. Ova „ozbiljnost” „dijaloška sređenost” i slično, upravo ukazuju na izvesnu ukalupljenost, dogmatsku orijentaciju rrmogih koji su doprineli ovakvoj sistematizaciji, transmitujući neke od teatarskih normi u područje programa za decu. Kada bi urednicima, našavši se pred kreiranim inovantnim, ponestalo „kriterijuma”, izmišljali su pomoćna, tobože egzaktna merila. „Igra” je trebalo da označi emisije za decu od 7 do 12 godina, a „drama” nešto ozbiljnije. Sva ova uslovnost govori da bi reč „igra” trebalo rehabilitovati kao pogodnu za označavanje žanra. Reč „kompozicija” takođe je od koristi u objašnjavanju pojma novog. Reč „igrokaz” koja figurira u mnogim istorijskim izvorima (doduše u duhu strane kovanice) ipak bi bila najpribližnija pojmu onog što bitno određuje tkivo savremene radijske drame. Uzevši u obzir i njenu tehničku komponentu, koja je sada u osnovi određena magnetskom trakom, mogli bismo ovaj žanr, sa njegovim najrazuđenijim pojavama, uslovno da nazovemo kombinovanim pojmom „magnetski zapisan igrokaz” ili skračeno „magnetski igrokaz”. O RECI I O GLUMI NA RADIJU Kako je reč ostala i danas bit igre (uprkos mnogim pokušajima od nje se nije moglo pobeči), mi ćemo podvući njen ovde primarno simbolički karakter. Radijska gluma i radijski govor po mnogo čemu su dvodimenzionalne predstave trodimenzionalnog. Elektro-akustički talasi su kao zidna površina na kojoj se najizrazitije, uslovno rečeno, slika u fresko-tehnici i još više u fresko-koncepciji sveta. Glumac u osnovi naznačuje jedno govomo zbivanje, on stvara sliku dijaloške ili monološke linije, takozvane govome radnje (terminologija Stanislavskog). U pogledu objekta kazivanja, dakle kome i čemu tendira izgovorena reč, kome je glumac „dobacuje” (Stanislavski), radijska gluma se bitno razlikuje od teatarske glume, ne samo tehnički (partner je mikrofon) no i intenciono, suštinski, Reč je übrizgana, utisnuta kroz mikrofon slušaocu, i on je kroz zvučnik prima neposredno cerebralno. Ovaj je efekat još izrazitiji pri slušanju pomoču stereoslušalaca, koje se prodaju uz aparat Ukoliko se sluša pri smanjenim svetlosnim izvorima, u osami, na optimalni koncertni način, gomja tvrdnja postaje neoporeciva.

44