RTV Teorija i praksa

stvaralaaštvu pojam i kategorija estetskog nešto neodređeno, ne do kraja promišljeno, prema izvesnim mišljenjima čak neegzistentno? Najzad, kako napraviti razmeđu između ove dve antipodne kategorije, kako razlučiti uticaj i važnost jedne ili druge, ako pri tom sasvim pouzdano znamo da njihovo unutarnje jedinstvo i konzistentnost od vajkada čine jedno od najvažnijih merila za određivanje autentičnosti određene umetničke tvorevine. Več letimičan pogled na istorijski razvoj radio-drame očigledno nam dokazuje da je, sem filma, radio-drama najautohtonija umetnička vrsta koju je rodio naš vek, vrsta koja je mogučna samo u našem vremenu pošto (slično kao i film) ne može postojati bez svog osnovnog tehničkog uslova, u ovom slučaju bez elektroakustičkih (popularno: radio) talasa, koji potencijalnom recipijentu, slušaocu, dostavljaju emitovanu poruku ove ili one vrste. Tek vodeči računa o svim karakteristikama nove umetničke vrste, možemo doči i do njene definicije; terminološka oznaka radio-drama (o približnosti i nedovoljnosti ove oznake trebalo bi govoriti nekom drugom prilikom) označava danas samo slušanju namenjenu, jedino putem slušanja ostvarenu umetničku tvorevinu koja se može, posredstvom moduliranih talasa, bežičnim putem približiti neograničenom broju slušalaca na području koje - vodeći računa o svojoj programskoj koncepciji, regionalnoj, nacionalnoj i socijalnoj funkciji pokriva ona radio-stanica koja emituje radio-dramu. Radio-dramu čine sledeči elementi: interpretirana ili u neposrednoj stvarnosti registrovana reč, muzika, iz stvarnosti uzet ili veštački stvoren efekat (šum) - drugim rečima, sve ono zvučno, sve što svoj temeljni pojavni i egzistencijalni oblik može ostvariti u auditivnosti. Osnovna namera ove vrste umetničke tvorevine jeste predstavljanje, prikazivanje; po ovome se radio-drama svrstava u prikazivačke umetnosti, to jest umetnosti koje iznova oživljavaju zbiljsku ili izmišljenu stvarnost, stvarni ili izmišljeni svet, kako bi ih, putem prikazivanja, predočavanja, posredovale recipijentu. Po svojoj suštini, radio-drama kao umetmčka vrsta sažima izvesna nastojanja za sintetizovanjem pojedinačnih umetničkih izraza iz prošlosti (najdrastičniji je ovde nesumnjivo Vagnerov pokušaj da stvori Gesarntkunstwerk kao sintezu reči, muzike i teatralike) mada istovremeno ona mora voditi računa i o egzaktnoj usmerenosti našeg stoleča i svojom sintezom obuhvatati sve ono što se može realizovati putem radija kao medija, unutar one tehničke kondicije koja uopšte omogučuje radio-dramu kao vrstu.

56