RTV Teorija i praksa

Uveren sam da su ove činjenice odavno poznate svima, koji se na ovaj ili onaj način, teorijski ili praktično, bave radio-dramom, pa bih zato još jednom naglasio da ovo ponavljanje nije izvršeno ni sa kakvom nepotrebnom i neumesnom željom za podučavanjem. Pa ipak, nije preostalo ništa drugo no da ove činjenice i saznanja još jednom nabrojimo, kako bismo se sada mogli latiti druge, reklo bi se „više” dimenzije radio-drame kao vrste, to jest njenog umetničkog, estetskog značenja, do kojeg nam je pre svega stalo. Onog časa, naime, kada se svi pomenuti elementi mogu sintetizovati u celinu i kada unutar nje počnu da žive, kao delovi jedne celine, svi ovi elementi doživljavaju suštinsku funkcijsku i značenjsku transformaciju, preradu. Oni su još uvek ono što sami po sebi jesu, ali istovremeno postaju i nešto drugo, pošto stupaju (ukoliko nam je dozvoljeno da se još uvek izražavamo jezikom stare romantičarske umetničke teorije) takoreći u službu stvaralačke volje, koja ih - time što pokušava da ih upotrebi za realizaciju sopstvene umetničke koncepcije - sasvim izmeni, dodeli im novu ulogu, novu funkciju, novo značenje, uzdigne ih na novu ravan koja uopšte ne bi mogla da postoji bez te stvaralačke volje. I tako se preko svih pomenutih elemenata počinje da realizuje određen umetnički čin; preko tih elemenata počinje da se osmišljava njegova estetska suština koja sve ove elemente redom, jedan po jedan, odvaja od konkretne stvarnosti dodeljujući im nove značenjske dimenzije i nove mogućnosti postojanja. Na taj način se u jednoj radio-drami realizuje ono estetsko, a istovremeno radio-drama dobija svoj autohtoni umetnički izraz koji svakom umetničkom delu daje konačni pečat estetskog. Oba temeljna pojma koji čine predmet našeg razmišljanja, estetsko i tehničko, nalaze se upravo u ovakvom nekom načelnom odnosu unutar radiofonskog izraza, a takva je i njihova stvarna unutarnja sadržina. Ova konstelacija se, međutim, suštinski menja i okreće onog časa kada shvatimo da se iza apstraktnog pojma stvaralačke volje (koji je do sada namerno korišćen u takvoj značenjskoj sprezi) krije subjekt, pojedinac, što će reći neko ko ima mogućnosti da sam po sebi i zbog sebe planira i formira stvaralački proces, da ga određuje u svakom pogledu, te da tako, koristeći obe temeljne konstituante određene umetničke vrste (koju smo ovde definisali kao radio-drama), stvori upravo onakav umetnički čin kakvog je zamislio sam, pri čemu uopšte nije važno da li se pod tim subjektom krije autor, režiser, interpretator, kompozitor ili snimatelj. Tog se časa, naime, pred nama otvara sasvim novi sklop pitanja i problema u okviru kojih naše

57