RTV Teorija i praksa

-forme. Naročito se kod ovih poslednjih mnogo toga promenilo od Jedelove konstatacije do danas: u ovom vremenu radiofonski izraz, za kojeg smo još maločas utvrdili da upravo on daje radio-drami osobinu estetskog, pretrpeo je vrlo značajne, gotovo suštinske promene. Pošto se formirao klasični tip radio-drame, onakav kakvog utemeljuje, objašnjava i kao kanon postavlja recimo Švickeova knjiga, došlo je do niza novih podsticaja, a sa njima se otvorio i niz novih mogučnosti koje mogu biti usvojene (a to i jesu) od strane same suštine radio-drame. Među njima je najvidniju ulogu odigrala jedna koju bismo i uz pomoć Jedelovih merila mogli nazvati najproduktivnijom: radi se o izuzetnoj, a prilično kasno otkrivenoj prednosti radija kao medija, njegove tehničke kondicije i njegovog izraza, sposobno Sti, naime, povezivanja i mešanja onih temeljnih izražajnih sredstava pojedinačnih umetničkih pojavnih oblika, koji su do tada važiii kao postojeći samo u svojim čistim formama. Da predstavimo ovo slikovitije i očiglednije; uzmemo li kao primer klasični tip radio-drame videćemo da su tu bili (i još uvek su) zastupljeni gotovo svi njeni pojedinačni elementi, reč, muzika, zvučni efekti, mada su ova dva poslednja elementa po nekakvom unutarnjem dramaturškom kanonu klasičnog tipa radio-drame bili (i još uvek su) apsolutno podređeni reči kao nosiocu osnovne poruke i smatralo se da upravo preko nje poruka stiže recipijentu, slušaocu. U poslednje vreme, međutim, to više nije tako: svi pojedinačni elementi su postali sasvim ravnopravni, ni jednom od njih nije namenjena nikakva prevalentna uloga, svaki sam za sebe može da bude konstituanta suštine radio-drame, za šta bismo mogli navesti niz primera. Istovremeno, sva tri pomenuta elementa su stekla takoreći potpunu nezavisnost od „žive stvarnosti” čime je njihova živa, činjenična stvamost - upotrebimo li malo modifikovanu Švickeovu oznaku - postala čisto i jedino akustička stvamost koju, kao što smo već pokušali da dokažemo, možemo izjednačiti sa tehničkom uslovljenošću radio-drame. Ova je do sada bila u stanju da daje novi značaj i značenje samo reči, bez obzira na njene idiomatske i semantičke dimenzije, dok sada sve ovo daje i muzici i zvučnom efektu, čime ova dva elementa ne samo da se uključuju u drugi sistem funkcionisanja, nego i po svom izvom, po svom počelu oni nisu više živo vezani za živu, činjeničnu stvarnost u kojoj su bili rođeni u prvobitnom obliku. Od sada mogu svaku formalnu i izražajnu funkciju steći i na planu akustičke realnosti, u njoj mogu nastati i u njoj i preko nje postojati. To znači da elementi radio-drame, kao nove, autohtone vrste umetnosti, po svom izboru i počelu nisu više

59