RTV Teorija i praksa

POZORJE ZVUKA U PRAKSI To je neka vrsta institucije zamišljene kao prvi direktni kontakt između publike-slušalaca i stvaralaca. Sve što je vredno iz programa radija, ono što treba da doživi svoje prvo izvođenje, ono za čije postojanje javnost treba da sazna unapred pre emitovanja na radiju, treba da se nađe na pozorju zvuka. Drama, reportaža, kabare, muzička dela, eksperimentalne emisije tu bi doživele premijema izvođenja. Značajne drame, kako zbog interpretacije glumaca, tako i zbog nove tonske i rediteljske boje, muzičke obrade, zatim reportaže, kako zbog dokumentarnosti, svedočenja o vremenu, tako i zbog načina obrade zvučnih slika, pa kabare, zbog muzičko-scenske kompozicije, vedrine i humora, i razni tipovi muzičkih emisija, sve treba da doživi svoju reprizu na pozorju. U izuzetno pažljivo ozvučenom mikrostudiju, tokom seanse koja bi trajala 60 ili 90 minuta, jedanput nedeljno bila bi pred publikom prikazivana značajna radiofonska dela. To bi bila prilika da autori prvi put i sami čuju kakav utisak ostavlja njihovo delo na prisutne slušaoce. Takođe i prilika za razgovore kao i za ostvarenje novih eksperimentalnih dela. Javnost bi tada unapred znala šta je „izvađeno” iz programa i na koje emisije treba posebno obratiti pažnju. Pojava recenzije u štampi, рге nego što se delo emituje na radiju, znači posle pojave na pozorju zvuka, izgleda mnogo logičnija, jer unapred upučuje ili ne upučuje slušaoca na delo. Tako bi i sami autori osečali veću odgovornost prema poslu kojim se bave, a kritika ne bi delovala post festum, kao što je to sada slučaj. Za razliku od pozorišta ili filma, radio ima tu sreču da za svoju prvu projekciju, za neko ostvarenje, može da koristi tip institucije kao što je, uslovno nazvano - pozorje. Znači, jedan izolovani prostor za javni nastup, van radio-talasa, u kome če se zbiti pretpremijera glavnog događaja - emitovanja na radiju. I film i teatar prikazuju se više puta, dok postoji interes distributera da delo drži na programu, Kada takav interes prestane, delo odlazi u kinoteku ili, kada je reč o scenskom izvođenju - u sečanje, u pozorišnu prošlost i glumca i gledaoca ili, kakvom srećom, u Pozorišni muzej. Kod radija, slučaj je sasvim obrnut. Pretpostavlja se da radio, zahvaljujuči jednostavnijem načinu korišćenja tehničkih pomagala - aparata, u isto vreme može da prati (teoretski) onoliki broj slušalaca, koliko ima radio aparata. Delo se na radiju, baš iz tih razloga, „vrti” samo jedanput i retko kad doživi reprizu, Osim toga, oblast kojoj pripada, pretrpana je događajima i to je često razlog da novo dešavanje potiskuje staro. Za neka ostvarenja opravdano ne

82