RTV Teorija i praksa

pristupačnim uslovima i bez nepotrebnih ograničenja svim potencijalnim korisnicima, naročito onima iz zemalja u razvoju. Jer danas više nego ikada ranije, a sutra još više nego danas, postaje očito da raspolaganje potrebnim podacima predstavlja društvenu, političku i ekonomsku moč, da se upravo u mogućnosti prikupljanja i raspolaganja podacima i informacijama stvara novi jaz između bogatih i siromašnih, razvijenih i nerazvijenih. Nesvrstanim zemljama i zemljama u razvoju predstoji svesna, planska i dugoročna akcija za stvaranje uslova koji bi obezbedili efikasne, racionalne, otvorene međunarodne sisteme, a možda i svetski sistem razmene pođataka u kome bi te zemlje bile ravnopravni partneri u korišćenju informacija i podataka. Na lIC konferendji bilo je takođe istaknuto da razvoj novih tehnika za upravljanje i transfer informacija zahteva odgovarajuči razvoj pravnih normi. Smisao tih normi bio bi u obezbeđivanju društvene stabilnosti u uslovima brzog tehnološkog razvoia i promena. Da bi se to postiglo, pravne norme bi morale zadovoljiti dva uslova. Pre svega, one bi morale biti koncipirane na takav način da održavaju когак sa brzom evolucijom nove tehnologije. Pravo pri tom ne bi smelo da zaostaje i stvara pravni vakum, kao što ne bi smelo da brzopleto fiksira određene norme koje bi možda predstavljale ргергеке za tehnološke inovacije. S druge strane, međunarodni karakter informacione tehnologije stvara potrebu da se pravne norme formulfeu blagovremeno i na nacionalnom kao i na međunarodnom planu. Zbog toga se i neke međunarodne organizacije uključuju od samog početka u definisanje određenih pravnih regulativa u ovoj oblasti. Problem društvenih koristi od prikupljanja i transfera informacija postavio se dosta ozbiljno povodom međunarodne godine čovekovih prava 1968. Tada se počelo razmišljati dublje o tome da li Opšta deklaracija o čovekovim pravima garantuje pojedincima punu korist od informacione tehnologije i da li im ujedno pruža adekvatnu zaštitu protiv mogućih povreda njihovih društvenih, kulturnih, političkih prava od strane te iste tehnologije. Dr Fric Hondius (Frits W. Hondius), direktor odeljenja za javno pravo pri Evropskom savetu, izneo je u Dubrovniku mišljenje da su se međunarodne organizacije poput UN ili UNESCO pre svega bavile prvim delom ovog problema. Isti aspekt interesuje takođe zemlje u razvoju kojima nedostaje takva tehnologija. Jer, kao što kaže dr Hondius, sve dok je mogućnost raspolaganja takvom tehnologijom ograničena, postoji veoma mala opasnost da če ona škoditi pojedincima.

13