RTV Teorija i praksa

svoga vremena - Defo, Svift, Dikens, Tven. Jasno je onda da ima manje velikih stvaralaca za decu nego za odrasle. Uverenje da vlada može poručiti „bolje” TV programe za decu i da će posle toga svi prionuti da ih stvaraju je izrazito uprošćavanje činjenica, čak i za sedamdesete godine ovog veka. Ipak, veoma je značajno pitanje ko će da definiše šta je „bolje” i po kojim standardima, ko če pisati kritiku televizijskih programa za đecu. Odrasli imaju pravo izbora, čak i kada je njihov izbor „pogrešan”. Sporno je da li se ukupna čovekova sreća povećava kada onaj koji pravi ekonomsku propagandu prikaže proizvod privlačnijim nego što on može da izgleda pod nemilosrdnim svetlom laboratorijske analize koju organizuju udruženja potrošača. Ali, podmetati razne proizvode deci je gnusno, a dozvoliti da najpopularniji programi plivaju uz pomoč procena putem anketiranja svakako odriče obaveze odraslih prema deci. Postoji mogučnost - koja se veoma često prikazuje kao nešto više od mogućnosti - da pojedini programi mogu naškoditi deci. Prema rečima Nacionalne komisije za otkrivanje uzroka i za suzbijanje nasilja ..nasilje u televizijskim programima može, i ima, suprotan efekat na gledaoca, a naročito na decu.” Harvard Džejms Vilson (Harward James Wilson) koji je prepisao ovu rečenicu, dodaje svoj komentar: „Sušta je istina da skoro nema naučnih dokaza koji bi potkrepili zaključak Komisije”. Dž.D.Haloran, R.L.Braun i D.C.Čejni sa Lesterskog Univerziteta u Engleskoj su primetili da oni koji pišu o telcviziji uvek govore o načinu na koji ona podstiče kriminal, dok pisci koji pišu o kriminalu skoro nikada ne pominju televiziju. Počctkom 1972. godine Naučni komitet za televiziju i društveno ponašanje kojeg je imenovao načelnik za zdravstvo na zahtev scnatskog potkomiteta 1969, na veliko iznenađenjc (zbog toga što su svi koji nešto znače imali drugačije mišljenje i što je politička situacija navodila na uzbunu u pogledu glcdanja programa) u svom izveštaju kaže da je, izgleda, televizija relativno neznačajan elemenat u podsticanju prestupničkog ponašanja. Nema sumnje da i umetnost može da prouzrokuje uznemirenost. Hilda T. Himelvajt je 1950. godine ustanovila da je jedna televizijska dramatizacija Džejn Er prouzrokovala nemiran san kod mnoge dece koja su bila potpuno imuna na revolverske hice iz vesterna i kriminalnih filmova. Dr Leon Ajsenberg, šef psihijatrije Glavne bolnice Masačusetsa ustanovio je da emisije vesti uznemiravaju decu delimično zbog toga što se prikazuju strahote (npr. deca žrtve vijetnamskog rata,

183