RTV Teorija i praksa

Međutim, ni u medijskom ni u društvenom smislu ne treba očekivati da če alternativni televizijski sistemi značiti smrt za institucionalizovanu, mrežno-relejnu televiziju. Naprotiv, treba samo očekivati bolje dane za sve, jer možda če baš alternativni televizijski sistemi ovom sadašnjem obliku televizije širom sveta doneti spasonosnu slobodu u kojoj če medij televizije, institucionaiizovan u glomazan sistem, odjednom „procvetati” i najzad dobiti uslove da neopterečen strahovitim zahtevima komercijalizacije i homogenizacije baš kao i film sa pojavom televizije, postane čist i pravi „kreativni i umetnički medij”. Štaviše, u ovakav razvoj događaja ne treba ni najmanje sumnjati pa zato već danas treba imati na umu da su „televizijske zanatlije” današnjice prethodnici „televizijskih umetnika” sutrašnjice i da če se o tim „zanatlijama”, verovatno, sa setom govoriti u jednom budućem vremenu u kojem će naslednici Tirnaniča podvrgnuti medij televizije (kako je delovao i izgledao šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina ovog veka) sličnoj vrsti perceptivne analize kojoj danas Tirnanič izlaže „umetnost stripa”. Ovo ne znači, uprkos tezi da ništa ne može poremetiti i spasti TV džina osim totalnog re-dizajna, da o domačoj televiziji kakvu danas imamo, ne treba voditi računa i stalno se zalagati za velike i pozitivne promene i novine. Jer, u domenu opšte promene kao i u domenu promene u odnosu na naš info-komunikacijski podsistem, mogli bismo reči da nam je zaista potrebna jasna vizija budučnosti, a pogotovu nam je potrebna vizija u odnosu na razvo) televi/.ijsdcog medija. Naravno, ne možemo očekivati da če naš info-komunikacijski podsistem ignorisati tehno-evoluciju i evolucifu medija i da če zauvek ostati ovakav kakav je danas, Međhtim, s druge strane, znamo da u Jugoslaviji trenutno ne postoji nijedna medijska projekcija iza 1990. godine, što, razume se, ni u kom slučaju ne može zadovoljiti naše prave, medijske, „strategijske” potrebe. I baš zato potrebno nam je saznanje o onome šta očekujemo, šta hoćemo i šta čemo raditi sa medijima budučnosti; znači, potreban nam je odgovarajuči softvvare, ako ni zbog čega drugog a ono zato da u budučriosti neki Kostičev naskdnik ne otkrije da smo svoj info-komunikacijski podsistem, a sa njim i alternativne televizijske sisteme, razvijali stihijski i bez određenog, nama odgovarajućeg plana. Nije samo zbog ovoga neophodno stalno voditi računa o delovanju naše sadašnje televizije - džina. Neophodno je sada o ovakvoj televiziji voditi računa prvenstveno zato jer je televizija i u nas, u prvom redu još nedovoljno demokratska

37