RTV Teorija i praksa

institucija koja u našem društvu predstavlja svojevrstan centar „otuđene” informacijske moči. I sve dok mi, kao društvo, budemo uspostavljali sve demokratičnije društvene odnose, dotle če nam ovako formiran televizijski sistem smetati, i to sve više i više. U stvari več danas naš televizijski sistem toliko je nedemokratičan u odnosu na celokupan društveni sistem da se u svom dejstvu unutar društvenih procesa ne razlikuje mnogo od ostalih „javnih komunalija” koje, znamo i sami, predstavljaju centralizovane i monopolističke sisteme (PTT, Elektro-distribucija, GSP, ŽTP, vodovod, Direkcija za saobraćaj itd.) Međutim, dok za određene „komunalije” princip centralizacije znači jedini moguči princip, za televiziju centralizacija znači nezdravo stanje. Razlika u sadašnjem stanju stvari između televizije i ostalih komunalija postoji samo u tome što televizija obavlja „usluge” na pianu informacijsko-komunikacijske delatnosti, a elektrodistribucija na primer, na planu elektroenergetske delatnosti. Međutim, dok sve ostale komunalne delatnosti operišu na principu regionalnih organizacija koje za optimalni cilj imaju povezivanje u jedinstvenu mrežu, dotle televizija kreće od jedinstvene mreže i ide ka regionalnoj organizacijskoj delatnosti. Zato možemo i reči da se televizija neposredno tiče mnogo večeg broja stanovnika nego bilo koja druga, pojedinačna komunalna organizacija pa tako možemo i razumeti zašto, na primer, najduže vremena treba da bi se i televizijska pretplata uvrstila u „jedinstveni mesečni komunalni račun” kojim svaki građanin Beograda, od nedavno, rešava svoja komunalna prava i obaveze. Verovatno če i taj dan biti stvarnost tako da se onda može očekivati i potpuno delovanje „komunainog konglomerata” u kojem je zajednička osobina svih komunalija, a i konglomerata kao celine, da, u principu, pojedinac korisnik, član „publike” ne može učiniti apsolutno ništa u pokušaju da sa bilo kojom komunalnom institucijom ostvari pozitivnu povratnu spregu (feed-back). Jedina uloga prcdviđena za njega u ovakvom sistemu, jeste uloga negativne povratne sprege u kojoj, „trošeči usluge” (procese) sistcma „potrošač” za njih uredno i plača pa tako bez mogučnosti uticaja dolazi u poziciju da samo afirmiše a ne i da menja stanje sistema. Suština problema kojeg u demokratskom društvu publici postavljaju monopolističke ali procesne institucije, leži u činjenici da je bilo koji gotov proizvod mogućno bar na neki način reklamirati (ili izvršiti povratnu spregu), dok uslugu, recimo PTT ili RTV, tako reći nikada nije mogučno reklamirati. Zbog toga širom sveta i imamo tužnu situaciju u kojoj, po prirodi procesni mediji, institucionalizovani i centralizovani, samom svojom prirodom služe i obogačuju

38