RTV Teorija i praksa

birokratizam, neodgovornost, aljkavost i nebrigu, odnosno kao što je Bagdikijan primetio, služe odano snagama koje ih kontrolišu. Uzmimo običan ali vrlo čest primer zloupotrebe procesnog medija koji funkcioniše u proizvodnoj (robno-tržišnoj) sredini. Naime, cele 1975. godine telefonski pretplatnici iz Pečenjevca kod Leskovca nisu bili u stanju da učine apsolutno ništa da bi popravili zaista čudnu situaciju u koju ih je ni krive ni dužne dovela organizacija PTT Niš OOUR Leskovac. lako su veoma uporno protestovali, PTT organizacija jednostavno nije reagovala na njihove žalbe. Za svaki razgovor ~iz tehničkih razloga” morali su da okreću veoma dugo jedan isti telefonski broj, a potom da razgovor plate mnogo više nego što on zaista „vredi”.^ Ovakvi primeri su, u stvari, veoma česti, ali ovaj primer ima i svoj medijski analog u slučaju kada televizijski ili radio-reporter „iskroji” intervju sa određenom osobom odnosno izmontira, tako da u potpunosti odgovara njegovoj (reporterovoj) temi, pri tome izbacujući elemente i delove do kojih je intervjuisanom veoma stalo tako da na kraju reporter „autorizuje” u stvari informacijsku svojinu drugoga, pri čemu taj drugi (intervjuisani) nema skoro nikakvu priliku da, pošto ovako nepotpuna informacija bude emitovana, bilo šta dopuni ili ispravi. Na taj način intervjuisani, odnosno nosilac izvorne informacije, „plača” višestruko svoju bespomoćnost u odnosu na informacijski monopol koji mu onemogućuje pozitivni fidbek. Ovih slučajeva ima u delatnosti radija i televizije toliko da je takvo delovanje postalo prihvaćena operativna praksa, što samo pokazuje stepen zloupotrebe, odnosno monopolizacije, koju medijske institucije vrše nad informacijskim i komunikacijskim tokovima društva. U svakom slučaju u toj situaciji ne treba kriviti samo eventualne ~zle namere” profesionalaca koji manipulišu masovnim informacijskim medijima. Naime, moj istraživački rad ima za jednu od svrha da dokaže, odnosno ukaže na to da uprkos namerama (koje mogu biti dobre ili loše), struktura sistema neminovno dovodi do određene vrste praksisa koji sam po sebi ne mora imati skoro veze sa snagama koje iza njega stoje. Normalno je da ovakva istina samo biva pojačana kada određene snage zaista i uzurpiraju, odnosno centralizuju medijsku kontrolu u nekoliko veoma „kompaktnih centara.” U stvari, priroda, obim, stepen i vrsta moči koju u svojim rukama danas imaju ~TV profesionalci” može biti

4 Živkovič Bora, OBIČAN RAZGOVOR SKUPO SE PLAĆA, „Politika Ekspres" 20.ХП 1975, Beograd. F

39