RTV Teorija i praksa

simptomi se i dalje pogoršavaju. Institucije koje smo izgradili da osiguramo svoju slobodu i opstanak, izrasle su u industrijskog kolosa koji nas sve manje štiti a sve više ugrožava. Zarobljenici smo gigantskog sistema izvan naše kontrole, koji kao da proizvodi upravo suprotno od onoga Sto smo želeli, i koji čini gorim probieme koje je trebalo da ispravi. Više ne možemo da spavamo sa osećajem sigumosti i da se probudimo sa uverenjem da će velika mašinerija organizovanog društva da nam pomogne. Prizor je užasan. Paranoja koja pustoši pojavljuje se svugde i uvereni smo da lek ne postoji čak ni za one koji bi želeli da ga koriste. Tvrdim da je uzrok osečanju bespomočnosti nemogućnost starih formi mišljenja da se sukobe sa situacijom koja je istorijski bez presedana. Nemoguče je razmišljati o traženju rešenja bez ispravno shvačenog problema, a danas je opšta pojava da se problemi pogrešno postavljaju. Cilj ovog eseja je da izrazi problem ličnih sloboda i društvenog opstanka na način koji če stvoriti politički upotrebljiva pitanja - jer je ekosocijalna kriza dostigla svoje sadašnje razmere prvenstveno zbog toga što ispravna vodeča pitanja nisu bila postavljena u javnim forumima, u predstavničkim telima i školskim obrazovnim programima. Gledamo kroz okno, okno masovnih medija, naročito televizije, i vidimo sve ove probleme. Probleme toliko razudene da bi bilo teško nabrojati ih. Dozvolite mi da ih okarakterišem uprošćeno, na prvi pogled - kao problcme koji postoje zbog naše nemogučnosti da svet bez problema opišemo, a samim tim i da stremimo ka njemu. Zaključak koji bih želeo da izvedem, međutim, nije povezan toliko sa samim problemima koliko sa stanovištem sa kojeg su posmatrani. Jer, uvek pokušavamo da razložimo probleme sa određenog stanovišta. Pokušavamo da se koncentrišemo na ono što je viđeno pre nego na način na koji gledamo. U ovom eseju ču obrađivati činjenicu da naši problemi nisu ono što vidimo kroz okno, već okno samo po sebi; ne ono što vidimo, nego način našeg viđenja. Izložiču da, umesto da se koncentrišemo na to kako proizvodimo i primamo, treba da obratimo pažnju na to kako zamišljamo i opažamo i na to kako komuniciramo. б. Ovo nas dovodi do šestog stava. On glasi da je najviši politički izazov koji se suprotstavlja današnjim industrijskim društvima izazov realizovanja potencijalne revolucije komunikacija - njenog pretvaranja u stvarnost. Drugim rečima, postojanje ekosocijalne krize i novih video-uređaja čini mogučnom i suštinskom potrebu za novom vrstom politike koju

60