RTV Teorija i praksa

na psiho-fiziološku kongruenciju, kako je ' to izloženo, dolazi žanrovska razuđenost koja svojim gomilanjem i kvantifikacijama ■ samo sledi daljnu ekstenzifikaciju medija. Umesto da svaka TV emisija pojedinačno ima jednu sublimnu dubinsku dimenziju, ;i da sadrži jedan rad sličan brušenom dijamantu što podrazumeva televiziji imanentna in-tenzija jedne sondažne j metode i postupka, emisije se žanrovski I množe i šire i u toj sumi (i šumi) privida i | falsifikata cvetaju lažne vrednosti i lažne | poruke. Pseudo-televizija. 1 U tom se sklopu takođe vrši i izvesna & kretenizacija televizije. Ona se javlja prvenstveno kao posledica precenjivanja igranih struktura. Umesto suptilne dramatizacije zbiljnog i nastojanja da se postigne jedan ideal (bolje reči integral) promocione slojevitosti estetskog, informativnog i edukativnog, teži se ka dramatizaciji svih sadržaja bez razlike i njihovom pretvaranju u strukturu igranog spektakla - od reklama do vrhunske nauke, pa bih rekao da su još jedino Dnevnici pošteđeni tih medijski lažnih zahvata.

I I I Ovde neče biti reči o primitivističkoj formuli televizije „ff-ерр-рр” (2F-EPP-2P) kao glavnoj okosnici programa - fudbal (direktno i magnetoskopski), film (crtani i igrani), pesma (zabavna i narodna) i politika (TVD i vesti), a između reklame, što uzgred rečeno predstavlja jednu varijantu panem et circenses i što više naginje ekstenzivnoj nego intenzivnoj televiziji. Uslovno bih ovde napravio poređenje između „fudbalske” i „košarkaške” televizije. 6 Televizijska praksa poznaje još jedan vid i slučaj relevantan za našu problematizaciju.

6 Vidi rad u „RTV-teorija i praksa” br. 1/75, „О atribuciji televizičnog”.

111