RTV Teorija i praksa

1. Ona elektroakustička predstavljanja koja su, po istraživačima a priori teorije, uzorci distinktivne elektroakustičke umetnosti (različita od uporedivih predstavljanja koja su uzorci drugih umetničkih formi) slušalac će, više ili manje, usmeriti u pravcu istraživačevih aspekata, kao distinktivno okarakterisane na drugi način. 2. Ovi rezultati zadržavaju istraživačevu teoriju na dinstiktivnom karakteru elektro-akustičke umetnosti. Elektro-akustičke predstave mogu da budu sastavljene samo od reči, ili samo od muzičkih elemenata, ili samo od šumova iii iz kombinacije sva tri elementa. Svaka od ovih kategorija obuhvata predstavljanja koja daju uzorci distinktivne elektro-akustičke umetnosti i predstavljanja koja su uzorci takvih umetničkih formi kao što su muzika, poezija i pozorište. Postavljamo, na primer, sledeča pitanja: ~Da li Vam se čini da je ono što ste ovoga trenutka čuli, muzički raznoliko?”, ~Da li je to niz događaja izraženih sredstvima muzike?”, „1И je to i jedno i drugo, ili ni jedno ni drugo?”. Slušaocu se može unapred dati odgovor bez uticaja na način na koji bi se pobijali rezultati istraživanja, Ako se takvim istraživanjima potvrde neke teorije o distinktivnom karakteru elektro-akustičke umetnosti to bi značilo da se teorije koje su u pitanju mogu više ili manje generalizovati. Ili da se zapitamo: „Može li se pretpostaviti da neke kategorije slušalaca razlikuju elektroakustičku umetnost sui generis od nekih drugih uobičajenih oblika gore navedenih (poezija, muzika, pozorište) kategorija akustičkog predstavljanja? Nauke o umetnosti i društvu, uključujuči psihologiju i estetiku, mogu iz ovakvih istraživanja da izvuku korist i za sebe.

133