RTV Teorija i praksa

Preduzimajuči reformisanje tradicionalnog sistema, škola na svoju ruku pokušava da uzme u obzir postojanje masovnih medija i kulturnih vrednosti koje oni predstavljaju, i na taj način pripremi i podučava svoje učenike da svesno koriste ove dodatne vrednosti. Uprkos ovim pokušajima, od kojih su neki često veoma uspešni, rešenje opšteg problema još je daleko. Šireči sadržaje namenjene celom društvu, to jest odraslima i mladima, i razvijajuči sopstvene oblike koji su u mnogim slučajevima vizuelni i dramski, mediji predstavljaju različite kulturne vrednosti, među kojima i takve koje nisu u saglasnosti sa onima koje širi Skola. Istovremeno, praksa pokazuje da su iluzorne sve formalne zabrane ili ograničenja mladom auditoriju da koriste medije. Izgleda da če kulturni život mladih generacija još dugo biti podeljen između Skolske kulture i njenih vrednosti, i sveta vrednosti koje predstavljaju mediji. Takva podela ne bi trebalo da bude suviše opasna ukoliko se direktno ne tiče najviših vrednosti nekog društva. Ne sme se zaboraviti da osnovna uloga svih kulturnih vrednosti leži u njihovoj funkciji učvrščivanja društva, društva koje ih nosi, stvara, koristi i u isto vreme ih i brani. Kulturne vrednosti pružaju čovekovom životu istrajnost, služe kao nešto na šta če se Ijudi pozivati, predstavljaju standarde merenja različitih fenomena, osnovu njihove procene, smisao postojanja pojedinaca i kolektiva. Tokom procesa svog razvoja, kao i sve što je čovek stvorio, vrednosti podležu neizbežnim promenama i prilagođavaju se uslovima, potrebama, situacijama. Istovremeno, zbog svoje specifične inertnosti, neke od njih, naročito vrhunske vrednosti, specijalno su otporne na promene koje se javljaju u društvu. Opšte uzev, takve vrednosti se novim situacijama prilagođavaju stvarajuči nove, izvedene vrednosti ali čuvajuči pri tom sopstvene osnovne sadržaje. Ovaj mehanizam objašnjava postojanost, ponekad i tokom hiljade godina i pod različitim uslovima, izvesnih religioznih i filozofskih vrednosti i oblika religioznog života ili filozofskih stavova koji su zasnovani na tim vrednostima. Ovo je moguče razumeti, jer kriza obrasca, ili izvedene vrednosti, deluje kao stimulans da se traži, stvori vrhunska vrednost i izgradi novi obrazac prema njoj u trenutku kad gubitak (prethodne) vrhunske vrednosti postane uzrok gubitka standarda za poređenje i uništi redosled stvari, stvarajući osećanje bespomočnosti. U teoriji, tad treba da se pojave nove vrednosti da bi preuzele ulogu starih, ali to je težak i bolan proces. Svako ko zamišlja da nove vrednosti mogu biti prihvačene zakonom ili studentskim parolama pokazuje samo svoje neznanje osnovnih mehanizama kulture 5 .

5 K. Žygulski, Wartosci i iuzory kultury, Varšava 1975.

130