RTV Teorija i praksa

sa više (11%) fotosaš. Oko 43% priloga bilo je pračeno ili filmom ili TR-om. Manje od jedne desetine priloga ilustrovano je na više načina (fotos, film, VTR) što se smatra najpotpunijim oblikom ilustrovanja. Posebno moramo dodati da ni sam pojam ilustrovanja ovde ne odgovara jer je reč o „televizijskom jeziku slika” (o kojem je pisao Igor Leandrov) i o bitnoj komponenti saopštavanja informacija preko televizije. To znači da se slika na televiziji mora posmatrati ne kao prateči nego kao noseči činilac informacije bez obzira što je reč nezamenljiva kao nosilac bitnih elemenata značenja. Nižim nivoom saopštavanja na televiziji smatra se ono što možemo označiti kao „prosto ilustrovanje”. Kada je reč o informativnim emisijama naročito je naglašena potreba utvrđivanja merila za ocenufunkcionalnosti „ilustrovanja” na osnovu laboratorijskih, odnosno eksperimentalnih ispitivanja TV slike, jer ona je činilac od odlučujučeg uticaja na ponašanje gledaoca. Pre svega od nje zavisi da li če čovek sesti pred ekran i gledati emisiju ili če je uglavnom slušati (baveči se možda i nekim drugim poslom). Razlike odnosno specifičnosti jezika (misli se na govor) i slike kao sredstva izražavanja u osnovi su poznate ali često nedovoljno iskoriščene. Da bismo skrenuli pažnju na njih poslužičemo se jednom figurom Andre Martinea 6 . On ukazuje na vokalni kvalitet odgovoran za linearnost govornog jezika i neizbežnost njegovog ispoljavanja u obliku sukcesivnih jedinica što sa slikom nije slučaj Zato čovek govornu poruku mora da prima onim redom kojim je ona odaslata a slikovnu onako kako mu najbolje odgovara. U prvom slučaju nužan je postupni razvoj iskaza a u drugom je dovoljan jedan pogled,

5 Na osnovu analogije sa pomenutom analizom štampe mogla bi se dati pretpostavka da fotos pre spada u faktografske nego u analitičke ilustrovane priloge ali i tu je potrebna provera.

6 Andre Martine,/ezi£ i funkcija, Sarajevo, 1973.

139