RTV Teorija i praksa

završava svoje emitovanje pompeznom hit kompozicijom, pa je tako Tina Tarner umnogome učinila da se kraj ove emisije dočeka optimističnije. Umilno, pevljivo saobjedinjavanje svih verbalnih informacija u jednoj mozaičnoj emisiji ponajviše govori o nečistoj motivaciji šta se zapravo želi jednom takvom celinom. Naoko višeslojna, „mozaična emisija” briše granice između važne i hotimične informacije, pa se sloj rekreativnog (sačinjen od muzike, igre, mode, sporta, meteoroloških izveštaja, festivalskih dometa itd.) nameče kao vrhovni i odlučujuči za razumevanje i jednog Nedeljnogpopodneva i jednog Vikend programa. Stoga, nikakvo čudo što se tekstovi pop pesama doživljavaju kao najangažovaniji, najosmišljeniji blok verbalnih informadja u čitavoj emisiji. Tim više što je gestika popularnih pevača i igrača naglašeno erotizovana, očuljena, pa iskričavost telesnog aktiviteta u pevača-igrača izaziva u gledaocu sve one primarne želje za uživanjem, koje naravno uključuju i ceo korpus prointelektualnih zadovoljenja (identifikacija sa „živošču”, „pokretljivošču”, „mladošču”, „zdravljem modernog čoveka” - „čoveka moje civilizacije”). Mrvice oštroumlja ove civilizacije date kroz pevačko-igrane slogane u „mozaiku televizijsMh numera” pre označavaju granicu kaleidoskopskog viđenja sveta, pa tako i prisutnog obličja civilizacije („naše danas i ovde”) no što radni naslov dramaturgije ovih emisija zagovara. Mozaično u emisijama kao Nedeljno popodne pretvara se u lavirint šaroliMh zabavno-muzičMh tačaka koje vode istom centru - suvoj, verbalnoj informaciji koja u najboljem slučaju ostvaruje smisao svoje centrifugalnosti u iskazu o zemljotresu ili novoj pobedi jugoslovenskog boksera na međunarodnoj sceni. Rastojanje od zabavno-muzičke numere do vesti dana, odnosno, društveno-relevantne-političke vesti, saradnici ove tobože mozaične emisije prelaze na manje ili više uspešan način, ponajviše u zavisnosti od lične domišljatosti voditelja, spikera ili gosta u studiju koji svojim učeščem valjaju rastojanje od „centra” do „svetske muzike” što brže mogu... Ali, baš kao u kaleidoskopu, to rastojanje je nepromenljivo pa je i učinak ovakvog jednog TV maratona ravan znanom i postoječem cilju. „Sve po malo - malo za sve” - postaje u našoj interpretaciji surogat „slobodnog”, „maštovitog”, „rizičnog” beleženja stvari i tvari koje se tiču našeg televizijskog gledaoca. Štaviše, gledaocu se istovetne informacije nude na isti način i u emisiji kao Dnevnik i u emisiji kao Nedeljno popodne (i čitači vesti su često isti!). Istini na volju, u Dnevniku još ne postoji društveni katalizator kao što je šarmantna Nela u zagrebačkom Nedeljnom popodnevu, ali ni tu ne treba biti sasvim decidiran u zaključivanju...

154