RTV Teorija i praksa

Da se kaleidoskopskim načinom mišljenja u našem televizijskom programu manipuliše, dotura i potura gledaocu sfera ideja i emocija kao sfera „probirljivog” i „olakotnog” rečito pokazuje jezik kojim se govori u ovim emisijama. Ako ne voditelj, onda pozvani gosti u studiju govore jezikom fraze „koja übija”, ako ne gosti onda to ilustruju tekstovi koje čitaju spikeri ili ono što novinari čitaju kao svoje zapažanje o dnevno-političko-društvenim pitanjima. Kao da neko hoće ili, kao da se nekom mora da običan Ijudski sastanak posvećen povećanju plate, (ličnog dohotka), jezički tako prenese da posle izgovorene ili pročitane dve reči čovek ispred televizijskog ekrana izgubi svaku volju da se bije sa frazama i titulatornim nazivima koje izgovaraju njemu slični habitusi (fiziološki, naravno). Zabeleženo 6. aprila 1979, u vreme emitovanja Beogradske hronike: Bane Vukašinovič, kao i uvek lakogovorljiv, brzopotezan, visokoparan. Sve u svemu, skoro idealan za ovu vrstu televizije. Pokušava nemoguće - da jasno i glasno pita „Jel’ volite Beograd”, ili „Doktore, a šta sad?”, ili „Nemate grejanje, pa kako se zagrevate?” Ali, njegovi gosti (a i saradnici) odgovaraju u smislu - „Postoji potrebna infrastruktura...” Reči, reči i reči - rogobatne, neosmišljene, nepotrebne, Pravo odrođavanje čoveka od svog maternjeg jezika! Gde je pauza? Gde ~rez” između gomile informacija? Emisija ima zastrašujući tempo. Vukašinović skače od gosta do gosta, koji po pravilu imaju dva puta više vremena od njega, i sasvim polagačko na njegovo uspaijeno pitanje odgovaraju hladnokrvno birokratskom frazom & la ~mi smo primili niz sugestija i razmatrali zaključke 0...” Da poludiš i izgubiš ono malo vere da ovi Ijudi u privatnom životu (i na radnom mestu!) bar opsuju katkad ako več ne umeju da govore personalno. Pravi biser je razgovor Vukašinoviča i predsednika jednog kućnog saveta predstavljenog kao predsednik stambene jedirdce Mesne zajednice „Sava”. Razgovor o grejanju pretvorio se u ponavljanje slogana ~po članu 22 samoupravnog sporazuma o investicionom održavanju cele opštine, veće etažnih vlasnika...” Koji član, i čemu član kad čoveka prosto pitate „kako se greje jedan deo stanovništva Novog Beograda”?! Od članova, zaključaka, predloga i sugestija u komunikacionom polju televizija-gledalac stvara se šuma neprobojnih fraznih lijana od koje se vidi tek nova kravata učesnika jednog takvog kaleidoskopskog posela, Kakva sreća što jedan čovek a novinar „dobre, srednje generacije” progovori o svom Beogradu kroz priču o Varoš kapiji na način starinski a razumljiv, prisan i Ijudima koji u životu i predstavljaju zaista nekog Clana. Bila je to jedina dobit tog beogradsko-čestoaprils kog-televizij s kog-p op od neva.

155