RTV Teorija i praksa

popodne ili Beogradska hronika iko nalazi išta više od osečanja pijeteta za zbivanja u studiju koja „uživo” predstavljaju ovo naše „danas i ovde”? Nema nikakve sumnje, a ni razloga velikoj Ijutnji: dovođenjem u žižu jednog televizijskog zbivanja raznorodnih životnih pojava čini se nezahvalna usluga svim „numerama” koje grade konkretnu mozaičnu emisiju. Ono več poslovično voditelja ovih emisija - ~a sad ćemo preči na „prelazimo na (...)”, „prešli smb na (...)” - ne znači ništa drugo do nesvesno potcrtavanje veštačke spone dve teme koje ne idu jedna uz drugu, koje ni logikom a ni prirodom stvari ne proizilaze jedna iz druge. Jer, vest o važnom političkom događaju ne može ići uz preporuku novog singla Zorice Brunclik, odnosno, to što ova pevačica peva posle jedne takve vesti znači i da je pohtičnost te vesti „pevljivog karaktera” i, naravno, ~sva u duhu narodnom”. I obrnuto: zabavno-muzička numera pre i posle razgovora o važnim pitanjima (nesnabdevanja glavnoga grada osnovnim prehrambenim artiklima kao mleko, buter, kafa, itd.) ne samo da poništava važnost teme o kojoj je reč, več niveliše i dolazak gostiju u studio na puko koketovanje u odnosu „Ijudi odgovornih društvenih funkcija - televizija”. Mešanje svega i svačega, pravljenje salate od životnih prilika i neprilika u jednom omeđenom (studijskom) prostoru, snižava u gledaocu znatiželju i dovodi ga u stanje tuposti i nezainteresovanosti ~za sve živo što je 'izvan televizijskog ekrana”. Televizijska komunikacija je jednosmerna i ta jednosmernost je izrazito lišena čulnog dejstva. Kroz formu „mozaika” televizija postaje u neku ruku idealno informativna, toliko da od suvoče verbalnog dela informacije pucaju dati tematski „isečci” po šavovima, i kao po nekom (ne)scenarističkom pravilu, ~baš” na muzičku numeru (!). Ovako društveno-politički „ozračena” data muzička numera gubi od svoje prirodne funkciie da zabavi (pa tako i čulno veže gledaoca) več joj oblande studijskog razgovora pridaju čisto ilustrativan fon u smislu ~a sada malo pop muzike na svetski način”. Gololepe pevačice, tamnoputi igrači, šljokice i perje iz zapadnoevropskih televizijskih studija u ravni značenja kazuju mozaiku Nedeljnog popodneva ili Vikend programa sledeće - „gledajte kako je u svetu sve prpošno, seksi, na nivou, uzbuđujuće i zadivljujuće osvežavajuće”. No, ne može se reći da uzorci naših pevača, igrača, balerina i manekena „stasaju međ verbalne informacije siromašnije i bledunjavije”. I naša zabavna i pop muzika sasvim lepo odvlači pažnju od informacija o zagađenosti glavnog grada ili od problematike školske reforme. Valjda iz tog razloga Beogradska hronika

153