RTV Teorija i praksa

izražavaju frazerski prigusujući u načinu govora svaki damar individualnosti - ova dečija emisija ne dovodi u pitanje (kako se to po naslovu moglo pretpostaviti) već naprotiv vrši neku vrstu apologije depersonalizirajućem ponasanju. Ne treba misliti da je bilo destruktivnih namera u scenariju Ivana Kušana ili u režijskoj eksplikaciji Tina Globočnika i doprinosima ostalih saradnika (scenograf, kostimograf, glumci, snimatelji). Ali, sasvim je sigurno da je napravljena i puštena u produkciju jedna dosta nastrana serija o deci. O našoj deci. U ovom času analize dospevamo do veoma osedjive tačke gde nam se sopziljovski fenomen otkriva u najmanje dve sociološke ravni. U prvom redu, ova igrano-dokumentarna serija predstavlja decu svojih roditelja, što znači decu naše sredine, i nadalje, decu našeg televizijskog okoliša. Serija takođe prikazuje našu površnost u sagledavanju bumeranga takvog ponašanja i mišljenja. Umesto da simpozijum u televizijskoj seriji za decu buđe mesto za razgrađivanje i demitologiziranje fame sastančenja odraslih i mode referisanja o stvarima koje se mogu britko i jasno izreći jednom narodnom poslovicom, SOPZIL] predstavlja samozadovoljno, verifikovano društvance izabranih, dece koja služe formalnoj problematici koja opseda dokone odrasle. O tome kako deca reaguju na zagađenje, otpatke, pomanjkanje lepog, zdravog i prirodnog, ova serija tek u detaljima pokazuje. Takav detalj je nesumnjivo numera Zvonka Špišiča koji u svakoj epizodi otpeva tematsku pesmu, i tu negde se oseti i formativno nešto od svežine i lakoće komunikacije koja je nužna u emisijama za decu. Ova serija se može dopasti vaspitačima, roditeljima koji svoju decu zamišljaju onako kako ih prikazuje farma SOPZILJ. Moždas ovo vreme zaista ima onakvu decu kakvu zaslužuje: otuđenu, devitaminiziranu, kojoj ni Popajev spanać ne bi vratio polet i snagu da se izbore za svoj svet, svet igre i slobode. Da nešto treba menjati, sigurno je; ponajviše u vaspitavanju odraslih pred TV ekranima. Moguča primedba ovome da deca-gledaoci ne primečuju ono što oštro oko odraslog brzo primeti niukom slučaju ne stoji. Upravo deca primečuju pruo način kako se nešto radi pa tek onda šta se radi. O tome bi psiholozi mogli dati svoju kompetentnu reč, no, izgleda da se povodom takvih kvazi lepih ponašanja pred kamerom ne vodi mnogo računa u publicistici namenjenoj problemu „deca i televizija”, u kojoj je inače akcent dat ispitivanju retroaktivnih kominkoloških parametara (pitanje nasilja u crtanom fiLmu itd.). Očigledno da se najosetljivije pitanje ostavlja po strani; šta sa decom ispred televizijskih kamera.

160