RTV Teorija i praksa

donela je serija SOPZILJ koju je prošlog proleća emitovala TV Zagreb i koju zbog njenih negativnih komunikoloških rezultata vredi pamtiti. Da se ne zaboravi, citiraću zabeleške posle pete epizode ove nadobudne serije: „Ako nekome hotimično zapinje jezik dok izgovara - SOPZILJ - ne znači da način izgovaranja ove skraćenice predstavlja jedinu poteškoću u raspravi o ovoj emisiji. Naime, ono što se krije pod ovom skraćenicom nije ništa manje indikativno po mučnost utiska o seriji u celini. SOPZILJ znači Simpozijum o prirodi, zdravlju i Ijepoti, pa verovali ih ne, to je naslov koji bi trebalo da privuče decu, jer je to serija za decu, kako stoji u novinskim programima. Po onome šta nam preporučuju urednici programa televizije Zagreb, živimo u vremenu gde ni deca ne mogu biti ono što jesu, u svojoj biti, no deca svojih roditelja. Baš kao što im roditelji trče od jednog do drugog radnog skupa, konferišu, podosta razglabaju ah svoj istup za govornicom imenuju referatom podnetim na simpozijumu, tako i deca iz ove serije oponašaju odrasle u zvaničnom, i razume se, umnom govorenju o datoj problematici”. Zaozbiljno staju za studijsku, scenografsku govornicu, piju ustajalu vodu sa govorničke predikaonice, osmehuju se kiselo ostaUm učenicima učesnicima simpozijuma (koji smerno i distancirano prate svaku reč govornika), da bi kraj nečijeg izlaganja propratili onim tipičnim, konferencijaškim aplauzom koji ne odobrava toUko izričaj govornika, koliko tetoše samu pojavu govorenja. O lepoti, o zdravlju, o prirodi, govori se na način televizijsko dnevno-poUtičke informacije koja je štura, opšte motivisana i prirodom stvari, neznatno emocionalno obojena. Deca oponašaju i onda kada van studija govore o nečistoći sopstvene okućnice, dvorišta njihove škole, o neimanju sportskih dvorana, bazena, o otpacima koje ostavljaju stariji, o uređenju ulica i perivoja tek zavarošenih sredina. Obično ih kamera „hvata” kraj nekog ekološki zagađenog ili nedefinisano oplemenjenog gradskog prostora gde deca jednom od glumaca-voditelja ove serije iznose svoja mišljenja o posledicama nemarnosti u zaštiti dečije sredine. Kao po pravilu, oni če u svojim kratkim izjavama po nekoUko puta ponoviti vratolomnu reč SOPZILJ, da bi na kraju uputili iskrene želje ~za dobar rad i dug život našem SOPZILJU”. Deca, uzrasta od deset do četrnaest godina (barem im visina tela na to ukazuje), bez ijednog osmeha na licu, sva u ustrojenju da službeno potpomognu rad ovog simpozijuma, liče na onu starmalu, umornu decu kojoj je kreativnost mišljenja zasvagda übijena autoritativnim vaspitanjem po kome se zna šta i kako se govori. Ono što se po ko zna koliko puta zameralo iskazima odraslih u javnim nastupima (pa i pred televizijskom kamerom), - da se

159