RTV Teorija i praksa

film je sam u sebi prevaziđen, film kao takav, prevaziđen organsM, istinom spontanog i prirodnog, neposrednog življenja, upravo njenom lepotom, jednostavnom a udarnom i dubokom, za koju se opredeljuje mlada rediteljka i umetnički i u ličnom životu. Na toj tački se Mramorni čovek završno otvara, prelazeći u život i mešajući se sa njim do te mere da otvorena, kompletno moderna sinteza postaje i direktno upitna. Sinteza je utoliko übedljivija što počiva na vitalnom paradoksu koji je Vajda majstorsM razrešio. Posao mu nije bio lak. S jedne strane, u Mramornom čoveku imamo doslednu negaciju klasične dramaturgije pozorišne i opšte, u ime dramaturgije sa indirektnim sukobom - između mlade rediteljke i prošlosti zidara-udarnika Birkuta i njegove okoline, prošlosti varljivo zabeležene na filmskoj traci i u IjudsMm sećanjima. S druge strane, scenario (čiji je autor iskusni, prvorazredni scenarist Aleksandar Šćibor-RilsM), deluje kao reportaža ili feljton u nastavcima. On i nije pisan prema nekomeknjiževnom deiu iz uobičajenih žanrova (roman, pripovetka, drama). Nalazi se na granici lepe književnosti, bez baroka i estetizovanja, pripadajući žanru dokumentarno-memoarskom, koji s mukom - u stvari tek u naše dane - konačno osvaja književno-umetničM status. Nećemo raščlanjavati ovde karakter glumačke igre i druge, mnogostruke umetničke i etičke posledice rediteljeve osnovne opredeljenosti za maksimalnu dokumentarnost Cini mi se da dokumentarni film još bolje obelodanjuje novu situaciju, odnosno promenu koja je nastupila u današnjoj Mnematografiji. Naš domači festival dokumentarnog i Matkometražnog filma, koji se upravo završava večeras u Beogradu, svedoči o Mizi tih žanrova koja je tolika da ih gotovo do Maja dovodi u pitanje. Kaže se: progutala ih je televizija. Naročito je stradao dokumentarni film; on je praktično zamenjen bržim i efikasnijim televizijsMm izveštajem i reportažom, koji nastaju i šalju se sa samog mesta događaja i preko satelita u rekordnom roku mogu da obigraju svet To nije cela istina. Zla sudbina dokumentarnog filma ne mora baš direktno proizlaziti iz preimućstva samog TV medija koji automatsM garantuje publiku i tako reći odvrača od mukotrpnog zanatsko-umetničkog rada - za račun rutine, za račun industrijske proizvodnje i plasmana informacija. Ipak, i sve češće, dolazi do međusobnog zbližavanja i stapanja najboljih iskustava filma i televizije. Uputnije je zato misliti, recimo, na izvanredne prednosti nove televizijske, tzv. ampleks kamere koja, na ramenu snimatelja-

18