RTV Teorija i praksa

ekrana. Prednosti su veće jer se inače ne bih odlučio za tu formu. Možete se slobodnije ponašati u odnosu na junaka priče, biti s njim prisniji, intimniji, razgovarati na način koji gledaoci ne bi tolerirali. Možemo se obračati Ijudima na njihovom dijalektu, možemo ih oslovljavati sa ~vi” ili ~ti”, možemo govoriti u žargonu i, da tako kažem, mozemo se običnije ponalati. Jer onog trenutka kad je čovjek na ekranu u funkciji je službenog predstavnika televizije, pa ima neke norme ponalanja i norme govora prema onome s kim razgovara. Teškoče takvog posla su u dužini i u montaži, jer takav rad zahtijeva daleko dužu montažu i duže snimanje. RAJKO GRLIĆ; Nisam izrastao na televiziji i vrlo rijetko sam razmišljao o tome da budem u kadru i da budem dio onoga što želim učiniti. Tu se moraju vrlo razložno razdvojiti dvije sfere mogučeg dokumentarca na televiziji. Postoji jedna koja svoju nit kazivanja gradi na informaciji. U tom trenutku netko s nekim govori da bi dobio informaciju. Netko to radi na način da je u kadru, netko kao Lentič. Ja sam, radeči seriju „Žestoke priče”, premda emisija koja je bila prikazana nije tipična za seriju, radio sasvim drugo. Radio sam zbir svojih impresija o nečemu i krajnje sam uništio informaciju, a tada više nije bio ni potreban razgovor s nekim, pa ni ja u kadru. BRANKO LENTIĆ: Moja opsesija je da distanciram sebe kao posrednika i da napravim direktan kontakt onoga na ekranu i onoga koji gleda u ekran. Kada gledam svoje emisije u društvu, največi mi je kompliment ako jedan čovjek npr. koji čuva ovce priča o ovcaraa u emisiji, a onaj koji sjedi do mene kada gledamo upita koliko ima ovaca, a ovaj sa ekrana odgovara - broj koliko ih ima Uspjeh je kada onaj sa ekrana odgovori na pitanje koje vi mislite postaviti, znači ja moram pogoditi što bi ga vi pitali. DIMITRIJE PEKIĆ: Misliš li da dokumentami program treba da bude pristrasan, da

100