RTV Teorija i praksa

navija za to plavo more, živu ribu, čisti vazduh. Može li on to da bude? BRANKO LENTIĆ: Čovjek uvijek mora za nekoga navijati, laž je govoriti o nekoj objektivnosti. Evo, ja sam u ovom filmu navijao za jednu stranu i, kao što ste vidjeli, drugu nisam ni snimao. No to nije univerzalno pravilo. Prema tome u ovom filmu sam se stavio na stranu slabijeg, i nema nikakve iluzije da sam objektivan. Osobno mogu reči da sam uvijek za onog kojeg slikam, da za njega navijam i da ne bih mogao snimati čovjeka protiv kojega sam. No, to ne treba biti nikakav propis. DIMITRIJE PEKIĆ: Može li televizija biti u tome, redovnija? BRANKO LENTIĆ: Čim netko od autora počne misliti da je televizija, on je propao ]a sam autor ovog filma, a televizija ima još tri tisuče programa i svaki svog autora. Postavili su mi pitanje zašto, recimo, u ovom filmu nisam prikazao direktora tvomice. A on je u posljednje dvije godine nastupio recimo 16 puta na televiziji, a ovaj čovjek koji se guši od astme, možda zadnji puta. Ovoga puta sam snimao onoga koji ima srčanu astmu. Njih dvojicu sam suprotstavio ovom filmu da bi ovaj bio nadigran, a osim toga mislim da dokumentami film često ima funkciju provokacije, pa neka se druga strana javi za riječ. RAJKO GRLIĆ; Nisam nikada radio filmski dokumentarac, osim kada sam studirao na Akademiji. Da bi se jedan dokumentarni film snimio, to je ogromna procedura, zato su mi filmski dokumentarci smetali. A na televiziji sam radio jer je tu mnogo lakše raditi, proizvodnja je jednostavna, zatim televizija barata večim materijalnim sredstvima i na kraju taj program vidi mnogo više Ijudi. Radeči pomenuti film Pleterje imao sam dvostruku mogućnost:

101