RTV Teorija i praksa

mogao sam s mikrofonom krenuti, saznati i dati vam znatno više informacija nego ovako. No, to bi bile čudne informacije, asinhrone s vremenom jer je to apsolutno zatvoren svijet, Ijudi koji jednom tjedno razgovaraju, koji su vegetarijand, koji jedu jednom dnevno, imaju strašnu hijerarhiju. Ali ja sam išao u drugom pravcu jer prvi put kada sam bio u samostanu osjetio sam strah i potrebu za bijegom. To se čudno miješaio u meni i htio sam napraviti dokumentarac koji je odgovarao toj impresiji. To je jedno moje privatno smirenje. BRANKO KAHLI (filmski snimatelj TV Zagreb): Kakva je uloga snimatelja u vašim dokumentarnim filmovima? BRANKO LENTIĆ: U mojim filmovima snimatelj je koautor jer ja snimatelju ne mogu davati direktno zadatke za vrijerae snimanja, buduči se u pravilu snima ono što se zbiva nepredviđeno. Prema tome on se mora sam snalaziti što če u kom trenutku napraviti. Osim svojih profesionalnih zadataka, a to je da kadar bude korektan, i da se vidi ono što se treba vidjeti, jedan od najtežih zadataka snimatelja u dokumentarcu kakve ja radim je da ne vrši agresiju nad kadrom, nad ambijentom, tj. da svojim ponašanjem bude do kraja jednostavan, da ne plaši Ijude, tj. da se maksimalno diskretno ponaša. Zato je moja ekipa reducirana na minimalan broj Ijudi. Televizija je po svojoj prirodi bahata, pa se i mi znamo ponašati bahato, a tako ne možemo dobiti ništa od Ijudi, jer vi se morate postaviti, kada sa čovjekom razgovarate, njemu ravnim, ali ne demagoški. Tako je zadatak cijele moje ekipe da se sprijatelji s Ijudima koje snima, da uspostavi Ijudski kontakt Jer ako se postavite službeno, dobit čete isključivo službene odgovore, a ako se postavimo kao velika i močna televizija, imat čemo pred sobom zaplašene Ijude od kojih nečemo dobiti ono što želimo. SANDI ČOLNIK: S obzirom na društvenu ulogu dokumentarca, kad dovedemo na ekran Ijude koji su žrtve nekakve situacije, koji inače ne bi

102