RTV Teorija i praksa

oprobane oblike kao što su književni i pozorišni, bilo je najpre konsekventno, a kasnije ipak u tom ograničavanju problematično: radio-drama kao akustički plasirana književnost i radio-drama kao pozorište za slepe. To je jedna strana - pre interpretatorska - srodna pozorištu. Radio-drama kao autonomno akustičko ostvarenje - to je dmga strana - srodna filmu. To što je najpre prva dominirala došlo je iz tehničkih a ne estetskih razloga; emisija uživo, monofonija, gramofonska ploča a tek kasnije magnetofonska traka, isecanje, montaža, stereofonija. A i iz organizaciono-personalnih razloga: o radio-drami sudove donose ne samo stvaraoci radio-drame nego i oni koji odobravaju da se radio-drame prave. To što interpretatorska strana još i danas dominira govori u prilog večem eksperimentisanju dmgom stranom - radio-dramom kao autonomnim akustičkim delom. I kada se danas govori o eksperimentima sa radio-dramom, govori se uglavnom o ovoj drugoj strani tih mogučnosti. A obe ravnopravno pripadaju estetici radio-drame. Več na početku istorije radio-drame jasne su bile šansa i problematika, nesaglasne sa tradicionalnim umetnostima: radio-drama treba da bude ne samo umetnička artikulacija nego i da ovaj zahtev ispuni istovremeno kao ars multiplicata u masovnom mediju, svima pristupačnom. Ne samo proizvodnja nego istovremeno gotovo stalno garantovano publikovanje u permanentnom, non-stop programu. Umetnost za sve. Masovna umetnost? Umetnost u masovnom mediju. Radio-drama od početka stoji u području napona: umetnost - radio - slušaoci.

55