RTV Teorija i praksa

Tehnički noviteti postali su poslednjih godina komplikovaniji, takođe i tekstovi i partirure, koncepti autora. Obe strane, tehničari i autori, izazvani su da jedni od drugih uče, da jedni na drugima eksperimentišu. Započeo je komunikativni proces koji i posao dramaturga iza pisačeg stola premešta u studio i koji stvaranju akustičkog poklanja više pažnje. Ponovno oživljava eksperimentalno interesovanje dramaturgije za tehničko-akustički razvitak, potenciran do euforije pre svega stereofonijom, a kasnije stereofonijom veštačke glave. I dok umetnički i tehnički rezultati stereofonije veštačke glave izgledaju samo privremeni, stereofonija je naišla na potencijal stvaralaca radio-drama koji je umeo da ovu tehničku novost eksperimentalno poveže sa odgovarajučim tekstovima i konceptima koji su radio-drami, kao autonomnoj akustičkoj umetnosti, dali potpuno nove dimenzije, uspostavili vrednosti radio-drame kao autonomne akustičke umetnosti. Ovakav razvitak bio je moguč samo zbog rešenosti jedne otvorene neortodoksne dramaturgije u gotovo svim zemljama koje su autorima i režiserima omogučile eksperiment, a oni su umeli da tehničke novitete ispune sadržajem. Tehničke inovacije nisu obavezno nosile sa sobom i umetničke inovacije. Ima tehnika čije je adekvatno koriščenje jedva pristupačno radio-drami. S druge strane ima koncepata autora i kompozitora čije se akustičko realizovanje još ne očekuje. Da bi se razrčšilo ovo stanje fragmentarnosti treba i u proizvodnji i u razmišljanju više slobodnog prostora za eksperimentisanje. Dramaturgija koja vrši te eksperimente, integriše ih ali ne izolovano nego u pluralitetu celokupnog programa, preuzima i osmišljava njihove mnogostruke impulse i postaje ishodište za

57