RTV Teorija i praksa

iako se potencijalno višestruko mogu da interpretiraju. I ta višestrukost nestaje. U arhivu sačuvana ostaje radio-drama u svojoj jedinstvenoj akustičkoj realizaciji. Stvara se repertoar. Drukčiji od pozorišnog. Pozorišni repertoar sastoji se od nagomilanih dramskih tekstova koji se mogu čitati. A repertoar radio-drame od nagomilane akustičke proizvodnje. (To je več džinovski repertoar dokumenata akustičke književnosti ovog veka. Majdan kojeg nauka još ne koristi uveliko.) Bez pomoči dokumentarnih snimaka, tonskih ili filmskih, naučno nije osigurana rekonstrukcija pozorišnih inscenacija. Elektromagnetni zapis radio-drame ipak je i umetničko ostvarenje i njegov veran dokument. To je za analizu konkretan akustički predmet. Radio-dramu treba slušati. A da se to odslušano analizira potreban je raster kriterija, tačan pojmovni vokabular, gramatika akustičkih signala, Jedan od ciljeva bio bi da se to uradi. Ili kao do sada: redukovanje na fragment radio-drame, na njen tekst, njen uzor? Koji uzor, koji tekst? Manje ili više slučajno objavljeni tekst kojeg je autor za ovu namenu preradio? Ili bavljenje tekstom kojeg dramaturgija ponekad koristi za potrebe proučavanja? Kakav je to tekst? Režijski manuskript u kojeg su unete izmene, skraćivanja, dopune režije, ili, da li je to autorova prva verzija ili poslednja, dramaturški korigovana? Nesigurne fragmente jedne umetnosti uzimati kao celinu a ne čuti celinu (mogučnosti celine), uključiti je u detektivski postupak dekodiranja: nepouzdan teren. Poređenjem mogučnosti teksta i akustičke inscenacije ponekad se vidi jedna bolna nesaglasnost. U jednom razgovoru kojeg sam 1964. godine vodio sa Ginterom Ajhom (Gtinter Eich),

61