RTV Teorija i praksa

još neemancipovanoj akustičkoj formi. Od kraja šezdesetih godina to u ovakvoj isključivosti nije više održivo. Stav koji to razjašnjava zauzimaju autori koji su svoje tekstove radio-drama svesno koncipirali kao multimedijalne tekstove - npr. Beker (Becker), Vondraček (Wondratschek), Hajsenbitel (Heissenbiittel), Majreker (Mayrocker). Oni akustičkog realizatora izričito priznaju kao ravnopravnog koautora. A on time izlazi iz samo interpretativne uloge, proširuju se mogučnosti njegovog polja rada. U jednom razgovuru Jirgen Beker (Jiirgen Becker) je objasnio: „Radio-drama omogučava naročitu vrstu otvorenog, unapred neutvrđenog i slobodnog pisanja kao što ja pokušavam u mojoj prozi (...). Ja odmah uvlačim režisera, na neki način kao koautora koji, uz podsticaje koje od mene prima, može sa svoje strane onoliko otvoreno i slobodno da postupa koliko mu dozvoljava moj tekst kao i stepen njegove mašte”. 3 Tekst, govorni jezik, je materijal koji režiser kao koautor strukturira sa ostalim ravnopravnim akustičkim signalima, govornim stavovima, tehničkim manipulacijama, pokretima, akustičkom koreografijom. Tekst se pokazuje kao literarno-čitljiv i akustički ostvarljiv. Ono što je fragmentarno i otvoreno jeste konstitutivno za ovu književnost. To je negiranje vlastitog jezika radio-drame, ma koliko on bio poželjan. Ernst Jandl (Ernst Jandl) predlaže: „Ono što se zove ’tekst' ne deklariše se kao ne-radio-drama i tako zahteva da bude otkriveno kao radio-drama a i za druge oblike namene. Eksperimentalni tekstovi visoke kompleksnosti mogu bez menjanja da se

3 Razgovor Jirgen Bekera i Klausa Šeninga, u; „Neues Horspiel”, Eseji, analize, razgovori, Frankfurt a/M, 1970, str. 194-5.

63