RTV Teorija i praksa

rukopisa, tempo, boja i jačina glasova, muzika i šum, distanca događaja u odnosu na slušaoce, prostorno organizovanje, primena stereofonije, i da je sve ovo naravno u svesti nepotpuno fiksirano, odnosno hotimično kao neostvarljivo fiksirano, a to je prostor za slobodno kretanje ekipe realizatora”. s Ove, gotovo usputne, primedbe Ernsta Jandla, ipak egzaktno formulišu mesto na kojem bi iz pisanja teksta za radio-dramu mogla da nastane notacija komada za slušanje. Ovo „slušanje unapred” praktikovače više ili manje večina pisaca radio-drama ali kako notirati to „unapred slušano”? Dok je muzika tokom vekova razvila sistem znakova, koji notira akustičku kompoziciju i tako nauci daje upotrebljiv instrumentarij, akustička literatura ne raspolaže analognim sistemom notacije. Kako da pisci radio-drama, unutar jednog formalizovanog jezika - pisani jezik je apstrakcija govornog jezika, a pisana književnost je autonomna a ne notacija govornog jezika - drukčije notiraju „unapred slušani” govor nego upravo ovim formalnim, neakustičkim jezikom? Zar ne bi bilo konsekventno da se pisanom jeziku doda jedan trag notacije koji fiksira specifični valer npr. onog što je izgovoreno? Da li je nešto takvo uopšte poželjno, ostvarljivo? Nije li konsekventno - kao što su učinili neki pisci - to što sami vrše akustičku realizaciju? Ipak su to pojedinačni slučajevi. Zar neče kao i ranije da akustički neprecizno notiran tekst ostane pravilo, a akustička produkcija interpretacija? Ili, nije li akustička notacija na traku prava adekvatna notacija radio-drame? Nastavimo dalje tragom „pojedinačnih slučajeva” koji su proširili teren i sa čijeg se stanovišta konkretnije postavlja problem:

5 Ernst Jandl-Friderike Majreker; Primedbe o radio-drami, u: „Neues Horspiel”, Eseji, analize, razgovori, izd. Klaus Šening, Frankfurt a/M, 1970, str. 90-1.

65