RTV Teorija i praksa

DIMITRIJE PEKIĆ: Postoji jedno mišljenje o dokumentarnom programu da dokumentarni TV film ne trpi metaforu. Da je on slika stvari onako kako je kamera zabilježi kroz optički ugao gledanja. Koji je efekt ove metafore ako je ne možemo odmah prepoznati, ako je moramo tako dugo objašnjavati, ako je tražimo? RUDI KLARIČ: Važnije je ono što smo stvorili u svojoj glavi. Važnije od slika koje smo vidjeli u nekoj modernoj galeriji, Gledanje ovakvog filma je kao gledanje slike kraj koje moraš proči nekoliko puta, dobro je osmotriti da bi ju razumio. To je gotovo nemoguće napraviti na televiziji, ali poSto sam ja napravio 22 emisije koje su bile dobro primljene dozvolio sam sebi ovaj eksperiment A sudeći po ovim vašim pitanjima nisam stekao pravi dojam jesam li to dobro napravio ili ne. To je bio eksperiment za mene, ne za vas. I zato ne bih insistirao na riječi eksperiment Mogao sam ovoj emisiji dodati i tekst i sve bi dobilo novu dimenziju. No, ja sam to izbacio, kao i podatke o svoti novaca koji su potrebni da se napravi recimo, jedan bombarder, koje sam imao napisane i to mi svi možemo saznati ako nas zanima. Htio sam napraviti impresiju, utisak. BRANKO LENTIĆ: Vi ste i snimali ovaj film. RUDI KLARIČ: Da. I snimao sam, ali sam imao i snimatelja. BRANKO LENTIĆ; Logično je kad ste ovaj rad stavili u pitanje da se gubi individualnost, da Ijude ne prepoznajemo i da je stroj namijenjen čovjeku koji ga vodi. Ali imam jednu primjedbu, kad ste snimali onu stranu za koju očigledno navijate, zašto ste insistirali na rukama, a ne na licima, jer čovjek pati licem. Tako mi u filmu prepoznajemo samo dvoje, troje Ijudi. Više smo

93