RTV Teorija i praksa

zapamtili lakirane nokte nekih žena, nego njihove fizionomije. A patnja nekoga koga ne poznajete vas ne dira. RUDI KLARIČ: To je sigurno sasvim točno. BRANKO LENTIĆ; Tako onog čovjeka kojeg vidimo na špici i na kraju upečatljivo pamtimo. On je postao naš znanac. RUDI KLARIČ: Taj čovjek je lice iz serije, koji je imao svoju ulogu u jednoj emisiji. Mogao sam vas upoznati s tim Ijudima, ali več sam rekao, stvar je u tome da je tu jedna ogromna mašinerija koja pravi „stvorenja koja lete”, a tamo dalje su žene, koje rukama, umjesto strojem, rade prebiruči kavu... Treće večeri na raspoređu su bili filmovi Jadi moji Milana Andriča i Ohrid Zuke Džumhura. Na žalost autori nisu bili prisutni pa je i diskusija o njihovim ostvarenjima bila fcrača. NADA PINTARIČ: Meni se čini da nam večerašnji filmovi Milana Andriča i Zuke Džumhura mogu još više detaljizirati razgovor o ulozi autora u dokumentarnom filmu. Andrič je čovjek koji stvara dokumentaran film i koji je impersonalan, važniji mu je dokument, ono što prikazuje, dok Džumhur na neki način stavlja sebe kao autora u središte reportaže, stvara uvjetno rečeno autorski dokumentarac. DIMITRIJE PEKIĆ: Mislim da bismo mogli malo da popričamo o Zuki Džumhuru i njegovom načinu pravljenja dokumentamih programa u kojima se on zapravo intimizira i sa pejsažom, ako bismo sadržajne objekte nazvali pejsažom, a s druge strane to isto čini i sa publikom. On je s njima očigledno na - ti.

94