RTV Teorija i praksa

materijalnog i egzistentnog može da proširi horizont važenja jedne semantičko-ekspresivne istine, umetničke ideje; tek na toj osnovi se rađaju bitne premise za opstanak umetničkog dela i u njemu estetički ovaploćenih ideja, njegove semantičko-značenjske dimenzije. Grčku umetnost je, naime, u sferu tako dalekih ideološko-religijskih i umetničkih transcendencija u odnosu na stupanj ekonomsko-materijalnog razvoja odvukla mitološka osnova poimanja sveta; tako je ta »nesvesna umetnička elaboracija prirode«, na sektoru estetičke ekspozicije preduslovila i onu neophodnu meru metaforičko-simboličke razuđenosti, bez čega se element fantazije kao bitni aspekt kreativnog čina ne može adekvatno iskazati, I, da bismo, uz sva ta udaljavanja u odnosu na materijalno-ekonomsku podlogu, ostali na uočavanju uslovljenosti uraetničkog dela - estetičkih poruka svojom sopstvenom društveno-ekonomskom infrastrukturom, pozvačemo se na jeđan poznati stav u delima Engelsa. On tu vezu materijalno-ekonomske uslovljenosti umetničkog dela objašnjava govoreći »da je ,srednja osa‘ istorijsko-kulturne krivulje jednog određenog ideološkog ili nadstrukturainog polja (na primer, umetničkog), utoliko više .aproksimativno paralelna' osi istorijske krivulje ekonomskog ili materijalnog razvitka ,ukoliko je posmatrani period (istorijski) duži i razmatrano polje (ideološko) šire‘,..« 2o . Na kraju, samim tim što smo u zavisnosti od činjenice da se semantičkim porukama ideje saopštavaju jezikom doslovnog značenja - rečima, ustanovili i meru objektivnosti u tim porukama eksponiranih ideja, možemo i u domenu estetičkih poruka problem objektivnosti razrešiti na sličan način; naime, sama činjenica da su metafore, ma kako simboli sa prenosnim a ne denotativnim značenjima i same fenomeni saznanja, ukazuje i na okolnost da su i to instrumenti saopštavanja istina, bez obzira što je element diskurzivnosti tek metaforičkim evokacijama prizivan sloj saznanja. Intelektualnost kao nesvodljiva dimenzija svakog prezentacionog simbola (ili metafore) preobražava simbol u sredstvo saoptavanja metaforički asociranih ideja, bez čega nema ni simboličkog (apstraktnog) poimanja tako transponovane i, u mediju bilo kog od umetničkih žanrova simbolički preobražene stvarnosti. Ako je to tako, onda je svakako tačno da u meri u kojoj »metafora (sa svojim krajnostima, poređenjem i hiperbolom), bilo živa ili mrtva, jeste saznajna vrednost uopšte (bilo pesnička ili obična) i ako pesnički simbol, ili tipično-karakteristično

20 G. dela Volpe: op, cit., str. 200.

175