RTV Teorija i praksa

logičko-intelektualnom odnosu prema umetničkom delu. Naravno, komunikacija posredovana umetničkim delom je uspela, a razmena ideja i osećanja između subjekata komunikativnog čina, autora i recipijenata, utoliko je intenzivnija ukoliko je proces identifikacije dublji i kompleksniji, trajniji; štaviše, čak i delimično poistovećivanje sa porukom obezbeđuje komunikativni proces - proces razmene ideja i iskustava, mada istovremeno unekoliko i krnji komunikativni čin. Jer/svrha umetničke komunikacije je da se procesima identifikacije i projekcije komunikativno iscrpi doživljaj idejno osmišljenih formi simboličkog posredovanja estetski uobličenih ideja, saznanja. Doduše, to delimično srastanje sa delom i njegovom porukom može za određeni sloj recipijenata biti i krajnji domet mogučnosti poimanja poruka, pa će se, zavisno od razlika u nivoima tih mogučnosti, i čitav ansambl recipijenata uključenih u komunikaciju, raslojavati na posebne frakcije; neke od njih će višestruko uskusiti sadržaje poruka, tih, po značenjsko-simboličkom sklopu, otvorenih struktura, dok će druge ostati na nivou čulno-perceptivne i doslovno značenjske sprege sa strukturom dela i bez ikakvih šansi da se domognu dubljih, simboličko-metaforički posredovanih ideja, poruka. Prema tome, stvarno dejstvo mogu da obezbede jedino umetnička dela koja su enkodiranjem poruka (ideja) tako simbolički oblikovana da se u dodiru sa njima ne mogu izbeči procesi identifikacije i projekcije sa u njima ovaploćenim idejama. I, samo u tom slučaju, komunikacija je uspostavljena, a recipročna razmena informativnih sadržaja među subjektima komunikativnog čina - autorima i recipijentima, ostvarljiva i kad su pomenuti subjekti međusobno anonimni a prostorno i vremenski veoma udaljeni pojedinci. Štaviše, to što se recipijenti naknadnim intelektualnim rekonstrukcijama čulno-estetski doživljene stvarnosti mogu eventualno osloboditi osećanja poistovećenosti sa akterima zbivanja, idejama dela itd. ništa bitno ne može izmeniti, Svako osvešćivanje u odnosu na veze koje su uspostavljene među subjektima komunikativnih činova posredstvom umetniŽkih dela, zapravo, pretpostavlja podvrgavanje efekata komunikacije saznajno-kritičkom rasuđivanju »materije« sa kojom smo se identifikovali. To naravno, još uvek ne znači da smo se potom i potpuno istrgli iz lanca uticaja koje na našu svest i praksu ostvaruje bezbroj čulnih podataka stečenih u komunikaciji sa delom; mnoštvo asocijacija, naime, na koje su nas pokrenule interferencije ideja sa subliminalnim procesima dok smo se čulno-estetski uživljavali u komunikativni čin posredovan umetničkim delom

184