RTV Teorija i praksa

Estetičkim pomkama se umesto dosiovno-logičke veze sa stvarnošču, nudi odnos prema simbolički organizovanoj, iluzornoj stvarnosti; u sferi estetske prakse, opet, svaki kontakt sa iluzornom stvarnošču je unapred prihvatljiv čin, ako ni zbog čega dmgog, a ono zato što je identifikacija sa imaginarnom stvarnošču izvor čulno-estetskih doživljaja koje nije moguče celovitije dosegnuti psihološki, u dodiru sa realnom datošču, čak i iz razloga ekonomije psiho-fizičkih energija. Otuda, samo ukoliko u okvira komunikacije posredovane estetičkim pomkama deluje automatizam poistovečivanja recipijenata sa nekim od aspekata Ijudskog iskustva transponovanog u njima, utoliko če se tim aktom - hteli ne hteli - i recipijenti uključivati u proces recipročne razmene emocionalnih i misaono-intuitivnih sadržaja sa autorom dela; s tim u vezi je onda, verovatno, blizu istini i sledeča hipoteza: da su mediji masovne komunikacije samo instmmenti komunikacije preko kojih se posreduju pomke u čijoj su strakturi likovno-figurativnim simbolima ovapločene ideje ili iskustvom stečena saznanja; samo pomke koje a priori garantuju estetsko doživljavanje njima posredovanog iskustva mogu obezbediti recipročnu razmenu iskustva i to sada na masovnoj skali ponašanja subjekata komunikativnih činova; taj tip komunikativne prakse - recipročna razmena saznanja, videli smo, prirodni je oblik komunikativne prakse na nivou interpersonalne komunikacije, pa je stoga utoliko značajnije konstatovati mehanizme preko kojih se recipročna razmena pomka ostvamje na tom izvedenom nivou komunikativne prakse, na nivou masovne (posredovane) komunikacije. To je utoliko značajnije što se tek u svetlu tog saznanja i može rasvetliti kritični mehanizam preobražavanja informativnih činjenica u komunikativne činjenice, a mediji njihovog posredovanja u medije masovne komunikacije. Medije javne komunikacije dakle, ne predstavljaju sredstva čijim se posredstvom več u primarnoj instanci veze sa pomkom ne ispoljava složeni čin čulno-estetskog doživljavanja sadržaja porake, koji se - kako je utvrđeno - ne može iscrpiti van ključnih mehanizama identifikacije i projekcije. Mediji širenja semantičkih pomka (štampa, na primer), ne podstiču a priori te podsvesne mehanizme i njihova se dejstva mogu aktivirati na nekom posrednom planu toga akta; obratno je - kako smo videli - sa estetičkim pomkama. U medije javne komunikacije übrojili bismo, stoga, pre svega one komunikativne tehnike kojima se posreduju saznanja u formi umetničkih dela, posebno spektakla, kao što su

186