RTV Teorija i praksa

Jezik radio-dramskog umetničkog dela, najšire gledano, jeste pre svega pesnički jezik, to jest, takav jezik koji karakterišu ne samo denotativna (komunikativna) značenja, nego i konotativna, tj. ona značenja koja proizilaze, kako bi rekli Roman Jakobson i Jan Mukaržovski, iz usmerenosti jezičkog znaka ~na sam jezički znak”, na jezičku poruku samu. Autonomija jezičkog znaka u okvirima pesničkog jezika jedna je od njegovih suštinskih odlika. Direktno saopštavanje („komunikacija”) u domenu pesničkog jezika postaje njegova drugorazredna odlika. „Semantička dinamika konteksta” (Mukaržovski) za razumevanje prirode pesničkog jezika ovde igra odlučujuću ulogu. Jezik je u bitnom podređen estetici, to jest, onom estetskom komunikativnom znaku utemeljenom pod sveopštim nazivom „književnost”. Veza između oznake (signans) i označenog (signatum) ukida se, Biče pesničkog jezika usmereno je samo na sebe dok sama poruka u tom kontekstu postaje poetska. Logička usmerenost jezika na puko saopštavnje prestaje, a figurativno, simboličko značenje, ustanovljava se. Značenjske jedinice: reči i rečenice, te „vise značenjske jedinice”, monolog i dijalog, preoblikovani na estetsku ravan, suštinski su usmereni i motivisani ne više na komunikativnu, iogičko-denotativnu ravan, več na estetsku, simboličko-konotativnu ravan jezika. Ili, rečima Jana Mukaržovskog, „praktične funkcije jezika, to jest; predstavljajuča, ekspresivna i apelativna funkcija su u poeziji (radio-dramskom umetničkom delu - 8.T.) podređene estetičkoj funkciji, koja u centar pažnje postavlja sam znak. Upravo dominacija te funkcije odlučuje o važnosti konteksta u poetskom imenovanju”. 6 Jezičko književno-umetničko delo

6 ]an Mukaržovski, Poetsko imenovanje i estetičha funkcija jezika, ~Treći program Radio-Beograda", leto 1973, str. 179.

45