RTV Teorija i praksa

Ideologije nastaju kao izrazi klasnih interesa socijalnih grupa pa je stoga i njihov odnos prema političkom poretku klasni. U tom smislu pojedine klase prihvataju politički poredak pa im ideologija služi kao sredstvo legitimiteta. 22 Takva ideologija opravdava njegovu egzistenciju i u svom apologetskom odnosu prema njemu (što je evidentno i u oblasti nauke, kulture, umjetnosti, pa čak i u sportu) nastoji da svoj uticaj znatno proširi učvršćujući konsenzus pripadnika tog poretka. Ako jedno ideološko übjeđenje u društvu prihvataju samo vladajuće klase, dok ga potlačene klase negiraju (ali ne i mijenjaju) onda se može reči da je takav politički poredak represivan, zasnovan na nasilju, i da ne posjeduje legitimitet; ako ga prihvataju onda je takav poredak prožet legitimnom represijom. Ideologija dakle ne mora da služi kao sredstvo legitimiteta političkog poretka, nego može da bude i sredstvo njegove izmjene. I u jednom i u drugom slučaju sredstva javnog informisanja mogu (i to često uspijevaju) odigrati veoma značajnu ulogu. Sredstva javnog informisanja predstavljaju snažno političko oružje i veoma često su ili direktno monopolisana od strane države i drugih političko-represivnih institucija ili, posredno, preko formiranja organizaciono-upravne strukture. 23 Snoseči troškove programa i vršeći kontrolu sadržaja emisija sredstava informisanja, posrednici utiču i kontrolišu javno mnjenje, uobličavaju čovjekovo ponašanje, ugrožavaju funkcije stvaralaštva i obmanjuju publiku dajući joj ono što je već odobreno umjesto onog n0v0g. 24 Ako se direktni državni uticaj na informativni sistem i ne može primijetiti to ne znači da on ne postoji, pogotovo da ne postoji indirektno. Jer država kao izvršilac volje vladajuče klase „između ostalog, uređuje pravne odnose u svakom klasnom društvu. Komunikacioni procesi imaju takve efekte koji prenos informacija svrstavaju u delatnost od posebnog društvenog značaja, pa se u pravnom sistemu o tome donose odgovarajuće norme. Prema tome, postoji očit pravni uticaj države u informaciono-komunikacionom sistemu, odnosno ona utvrđuje

21 L.Altise, Za Marksa, Beograd, „Nolit”, 1971, s. 26.

22 V.Goati, Ideologija i društvena stvarnost, Beograd, „Radnička štampa", 1979. 23 Stoga je pokušaj izgrađivanja autonomije sredstava informisanja u kapitalističkom sistemu, na čemu pledira Diverže (Duverger), - iluzorno. Uporedi- M Diverže Uvod upohtiku, s. 114, ’

Jt k.Kaznev, Sociologija radio-televizije, Beograd, BIGZ , 1976, s. 26.

153