RTV Teorija i praksa

Porušeni gradovi i kuče pored kojih smo prolazili stalno dovode u pitanje tu ravnotežu. U kratkim trenucima kada ne vidimo ništa Ijudskom rukom sagrađeno, i sada srušeno, u nas se povrati mir. Kao da se u ovom svetu dolina, stenja i bara ništa nije izmenilo. Čim se, zatim, u tom pejzažu pojavi kuća - vidimo da ništa nije ostalo obično i idilično. Srušene crkvice. Provaljeni krovovi. Sve kuče na koje nailazimo mahom su stare, a sve stare kuče - ne samo ovde, nego svuda kuda srao prošli veoma su načete zemljotresom. Tražeći Donji Grbalj, pitamo s vremena na vreme za put. Svi znaju za Carevića. U ovom se kraju svi Ijudi međusobno znaju. Crvena kola nas voze kamenim, iskonskim, crnogorskim drumom. Stene kojima nam je stihija preprečiia put, obilazimo oprezno. Kraj je ovo „posušan”, kako nam je rečeno, dakle bez perspektive, bez ičega što bi se sa tom posnom i malorodnom zemljom moglo činiti. Dolazimo do centra raštrkanog sela. Nekoliko zgrada jedna pored druge. Škola, prodavnica, crkva. Kao u slikovnicama. Škola i prodavnica su dosta srušene; crkva je jedva malo načeta. Na pročelju škole vidimo figurice Svetog Save i Dositeja Obradoviča. Kao naivne figure na pročeljima romaničkih crkava. (U štampi smo kasnije saznali da je u crkvi pred kojom smo bili nađeno nekoliko trebnika i crkvenih knjiga iz XVII veka. Ove su knjige bile od izuzetne naučne i kulturne vrednosti. Onog ko je opsluživao crkvu verovatno nije ni zanimalo kakve sve knjige ima, tako da je tek zemijotres učinio da se do ovog otkrića dođe.) Zidovi od naslaganog kamenja odeljuju jadne, male, üboge parcele. Vinogradi, maslinjaci, vočnjaci, livade. Devojka čuva ovce i posmatra nas stidljivo i radoznalo, istovremeno. I jedno i drugo, bez uspeha, pokušava da prikrije. Konačno, stižemo kod Miloša Careviča. Na jednoj od maiih parcela crvene zemlje oivičene zidom od naslaganog kamenja izvađenog iz parcele, vidimo dva velika vojnička šatora, Pitamo staricu da li tu stanuje Miloš Carevič.

165