RTV Teorija i praksa

166

Ona potvrđuje. I odmah zaplače, Pred nas izlaze tri devojčice u crnini. Iz šatora izlaze i dve mlađe žene, takođe u crnini. Baba, majka Miloša Careviča, priča. Ja sam sad dvije snaje izgubila i jedno dijete. I opet se zaplače. Vitorovič je uključio nagru odmah posle našeg prvog pitanja. Hteli smo da zabeležimo i sam neočekivani početak razgovora, kao i prve reakcije upitanih. Uskoro dolazi Miloš Carevič. Visok, krupan čovek, pravilnih crta lica, lep na starinski, „junački” način. Nosi tek izniklu bradu, koja se po prastarom običaju pušta kao znak velike žalosti. Nosi i crnu košulju. Svi članovi porodice Carević - a uskoro dolazi i Milošev brat Ljubo - nose crninu. Kažemo ko smo i zašto smo došli. Izjavljujemo saučešče. Izvinjavamo se što ga uznemiravamo, ali cilj našeg posla je da napravimo svedočanstvo o ovoj nesreči. Želeli bismo da on, ukoliko to hoče, ispriča sve šta se desilo petnaestog aprila, Za trenutak smo osmotrili unutrašnjost oba šatora. U jednom vidimo ognjište; nad pepelom visi kazan koji se puši. Prizor, viđen davno, izranja iz magle detinjstva, U drugom šatoru, poređani kreveti. Izvanredno čisto i uredno. Miloš nas prvo nudi kafom ili lozovačom. Šta nam je po volji. Napičemo se, kaže Tomo. Nečete, veli Carevič. To je prirodna loza. Od toga se čovek ne može napiti. Osečamo poštovanje ostalih ukučana prema pater familias u Careviča niko ne prekida dok govori. Čak i kada mi nekog drugog od okupljenih muškaraca i žena pitamo, odgovara samo Miloš. On govori veoma lepo i pribrano. U načinu na koji govori i u celokupnoj njegovoj pojavi ima neke stare, arhaične, vukmandušičke dostojanstvenosti. Neodoljivo nam se nameče utisak o epskoj tradiciji, o patrijarhalnom svetu, o tome da je upravo Miloš Carevič čovek tog kodeksa i tog viteškog sveta, svesnog žrtvovanja, kulta časti i poštenja. Počelo je da grmi - počinje naš domačin svoju priču. Sa svih strana je počelo da se trese tako da nismo shvatih šta se događa. Ležali smo na krevetu, ja, žena i dvogodišnja ščer. Krov se srušio, ali je poprečna greda izdržala. Ja sam ležao uz sam zid, a do mene su bili moji. Moja je čerkica svakoga jutra