RTV Teorija i praksa

vec u pet ustajala i odlazila gore, u letnju kujnu. Ali eto tog dana, nije se dalo. Pocelo je da huči i tutnji, krov je pao, i ja sam povikao. onako osamucen, bratu Ljubi, koji živi u kući do moje. Živi smo, rate, zivi smo, Ali kad su oni došli da nas izvuku video sam da su mi zena i šćer mrtve. Još su, doduše, pokazivale znake zivota. Zeni je „plus” kucao još dugo. Da je tu bio lekar, spasao bi možda ženu. Šćer, verovatno, ne bi. Posao sam tako, go, u gačama i košulji, u Kotor, u bolnicu Uneh smo ih u bratova kola, obe. Kola sam jedva upalio i krenuo. Ah posle deset metara isprečile su se stene na putu Morao sam da stanem. I tu smo več videli da su mrtve i da im nema spasa. A zena mi je bila trudna. Trebalo je ovih dana da rodi. Možda ra se do danas dete več rodilo. Sad sam, eto, vidite i sami još ošamućen. Živim, a nije mi ni do cega. Jedem, spavam, a kao da to nisam više ja. Da sam umro i ja s njima bio bih, čini mi se, mirniji, Da mi sada daju najskuplji hotel u Budvi, „Internacional”, ne bih bio zadovoljan. Ta je moja porodica bila kao cvet bosiljka u jednoj vazi, tako sam je negovao, Šta sada da radim? Da mi je neko u ratu porodicu übio, živeo bih da se osvetim. A ovako? Kome da se svetim? Zašto da živim? Preko dana još i nekako. Odu mi misli nekuda i nešto radim. A uveče, kad ostanem sam, sve mi izađe pređ oči. I ne mogu da zaspim. Boli me duša. Ujutru se budim. I opet isto. Cutimo, Ljubo Carevič govori kako je poginula njegova žena. Muzla je rave. u štali, deci za doručak. I čim je potres počeo izletela je na vrata - Za njom se srušio zid i slomio joj vrat. Da je ostala unutra, da je izmakla samo pola metra više. biia bi sada živa. Stojimo u krugu. Miloš Carevič govori okružen bratom, majkom, susedima. U svim drugim situacijama Ijudi koj’e smo snimali upadali su jeđan drugom u reč, vreva, smeh, i uzbuđeni glasovi mešali su se. Sada se, međutim, čuje samo jedan glas. Majka Carevića, kada se pomene dete, tiho zapiače. A Milošev glas nijednog trenutka ne zadrhti. Prastari običaj: muškarac ne sme da plače, ne sme da pokazuje ni jednim jedinim znakom svoja osečanja. Glas miran, skamenjen tugom gord.

167