RTV Teorija i praksa

168

Završavamo snimanje. Vitorović mi daje slušalice da čujem jedan deo. Snimak je savršen. I naš domaćin sluša sebe. Uto čujemo neko daleko, duboko stresanje, i odjek tutnjave. Novi potres. Snimatelj je uključio prekasno. Ali i da jeste, kaže, ništa se na traci ne bi čulo. Svakoga dana po nekoliko puta se tako zatrese, kažu nam Miloševi susedi. Več smo se navikli. Osečamo svu težinu našeg zanata, svu nemogučnost da ovom čoveku na bilo koji način pomognemo. Ljude koji su izgubili kuće lako je obodriti. Ali šta reći Milošu Careviču? On želi da nam pokaže srušenu kuču gde se to desilo i mi odlazimo tamo. To je pedesetak metara ispod šatora. Idemo preko vrzina, kroz njivice, pa putem do kuče. Čovek se penje na ruševine i počinje da priča priču koju smo več snimili. Sada snimamo ponovo. Pokazuje gredu koja je zadržala krov, povlači jorgan na kome leži kamenje krovne građe. Pokušava da nađe toplomer na kojem je ostala zabeležena temperatura njegove kčeri, veče uoči smrti. Tndeset devet sa dvije linije. Carevićeva majka stoji pored bunara za kišnicu i stalno ga prekida brižnim rečima: da pazi, da se ne oklizne i ne povredi. Da i on ne strada. U fon ulazi kukurikanje petla, pas koji laje. Čuje se blejanje ovaca i zvuk medenice. U priču o smrti sve vreme provaljuje život. Prizor je čudan i patetičan. Carević u crnoj košulji, krupan, stoji na ruševinama i govori, verovatno po ko zna koji put, ošamučen, nesposoban da se odvoji od svoje nesreče. Kamenje se mrvi i petao kukuriče, sasvim blizu mikrofona. Veoma se dobro čuju na snimku udaljeni i bliski glasovi životinja, Začutimo, a zatim se povede razgovor o tome. Zven imaju neki urodeni biološki radar koji ih obaveštava o nesrečama koje se približavaju. U sarajevskom zoološkom vrtu lavovi su nkah, majmuni užasnuto i u panici skakali po kavezu, kreštali papagaji. Životinje uvek čuju to zloslutno pucketanje detonatora zemljotresa. A čovek ne čuje, kao da je izgubio to „životinjsko” čulo. Šta se, pitamo, ovde kod vas, na selu, dešavalo?