RTV Teorija i praksa

Isto to, kaže Ljubo Carević. Sve se uznemirilo. Na obližnjem poljoprivrednom dobru dvesta je krava mukalo, kao pred klanje. Već je vreme da idemo. Hočete li da vidite naše groblje, kaže Ljubo. Tamo su sve ploče grobnica popucale. I zemlja je izbacila kosti mrtvaca. Idemo na groblje. Vitorovič, koji sigurno ima preko sto deset kilograma, stoički nosi nagru preko krša i kamenjara. Odbija da mu pomognemo. On je za nju zadušen i to ne može nositi niko drugi osim njega. Sila je naš Aca. Groblje, staro, übogo, u pustom kršu. Stara crkvica je srušena. Iznutra se šarene crkvene slike, sveče, žuti otopljeni vosak u tepsiji sa peskom. Seljaci nam pomalo sujeverno pokazuju polomljene nadgrobne ploče i kosture. Vidimo lobanje, butnjače, staru karličnu kost. Kosti su crne. Iz nekih grobnica bije zadah i smrad. Nailazi u svest slika gomile kostiju, iza Klefišove klanice, davno, u gradu mog detinjstva. Kosti koje glođu psi i koje su imale istu boju, isti zadah, kao ove, Ijudske. Ovde ne snimamo ništa. Ošamućeni pričom Carevića, svim onim što smo videli i čuli, rastajemo se od njega. Rastanak je dirljiv. On nas u svoj svojoj nesreći zove na ručak. Zove nas da ovog leta, sa porodicama, dođemo kod njega, da letujemo. Od njegove kuče do mora nema ni deset minuta hoda. Pijemo za oproštaj lozovaču. Odlazimo iz Donjeg Grblja kamenitira, tvrdim, iskonskim crnogorskim drumom. U kolima dugo razgovaramo o ovom čoveku, O miru s kojim govori. O toj strahoti: da čovek živi svoj život, ide svojim putem, ima svoje želje i planove koje ostvaruje ili ne ostvaruje, i onda se odjednom nađe na zgarištu. On živi svoj život i veruje da je taj život stvaran, kao što su stvarni kamen njegove kuće, nebo, stablo masline. I odjednom, sve se ruši, ničega više nema. Samo bol. I bolna svest da toga nema i ne može nikada više biti. Da li je mirnoča s kojom ovaj čovek govori znak stupora ili drevne junačke snage da se pred sudbinom ne poklekne? Verovatno i jedno i drugo.

169