RTV Teorija i praksa

Idemo dalje. Cilj je Budva, Nailazimo na deo puta koji je zaNoren zbog odrona. Hoćemo da snimimo miniranje koje izvodi jedno skopsko preduzeće. Radnici upravo ručavaju kada stižemo. Dobar vam dan, rabotnici. Snimamo razgovor sa šefom gradnje. Gledamo odron, stotinu metara ispred nas. Masa zemlje i stena na drumu. Iznad nje zlokobno se nadnela druga masa koja može da se obruši. Treba dugo da čekamo do planirane eksplozije. Odustajemo. Vračamo se nazad. Krećemo rezervnim putem za Budvu. Budva. Dosta smo toga snimili. Ne izlazi nam iz glave zvučni efekat rušenja. Gde to da nađemo? Možda negde u Beogradu. Štab civilne zaštite. Hoćemo u stari grad. Dobijamo propusnicu na kojoj piše da ulazimo ~na svoju odgovornost”. Šlemove, naravno, ne dobijamo. Ispred nas sa novinarima razgovara Ita Rina. Dvoumimo se da li da priđemo. Odustajemo. Ulazimo pred stražara koji gleda u naše papire. Prizor je avetinjski. Napušten grad. Po ulicama razbacane pomorandže, glavice luka i kupusa, štringle bele vune. Tu i tamo smrad uginulih mačaka. Hrpe kamenova izvaljenih iz zidova u malim i uskim ulicama deluju sablasno; očekujemo svakog trenutka da budemo giljotinirani nekim kamenom, gvozdenim držačem balkona, staklenim oknom. Neprijatno osečanje. Idemo pogureni, s glavom uvučenom u ramena, kao vojnici koji izlaze na borbenu liniju. Malo odahnemo kad naiđemo na trg pred crkvom, raskršće ili pjacu. Kako je moguče da ovde nije poginulo na stotine Ijudi? Neobjašnjivo čudo. U gradu nailazimo na grupu restauratora iz ce!e zermje. Treba da se donese zajednički program popravki i restauracije grada. Uzimamo izjave. Snimamo potom na zidu tvrđave samo more. Talasi su visoki. Snimak ne uspeva zbog jakog vetra. Izlazimo iz starog grada. Klinci na košarkaškom igralištu. Tema: strah. Dok snimamo, Tomo se negde gubi, Nalazimo ga sa dve Nemice, novinarke. S teškom se mukom rastaje od njih.

170