RTV Teorija i praksa

Bečiči. Uzimamo sobu u studentskom odmaralištu. DAN TREĆI: 28. APRIL 1979. Noč je bila dramatična. Dva puta sam se budio zato što mi je neko kucao u prozor. Mislio sam da me to drugovi zovu da krenemo na put. Oblačim se. Na Tomovoj sobi, do moje, vrata su širom otvorena. Spava obučen. Cim sam ušao, trza se. Nisi osetio, kaže. Šta, pitam. Bila su dva nočas. Kako sam se prepao! T° je, dakle, ono kucanje. Prsti iz dubine šaljivđžijskim svojim naprstkom kuckali su na naša okna. Doručak, Odlazimo iz hotela. Pravac - Bar. Promičemo pored srušenih kuča, pored šatora u dvorištima. Gungula i prinudno čergarstvo. Kanapi sa vešom po dvorištima. Deca koja veselo trče. Bar. U štabu dobijamo vodiča do luke. U luci - vodiča za objekte u njoj. To je prijatan čovek, bivši kapetan duge plovidbe. Sada je operativni direktor utovara i istovara. Idemo kroz luku. Ogromne dizaiice koje podižu petnaest tona na visinu od dvadeset metara; metalni brontosaurusi našeg doba. Nakrivljeni, poremečenih nivoa. Gazimo kroz srču popucalih stakala pored skiadišta broj dva. Tu se zapalio pamuk. Ogromna količina. Taj požar nije ugašen niti se može ugasiti, Pamuk če goreti u balama, bez plamena, još danima. Dok nam naš vodič naš operativni Vergilije govori, hvatamo silesiju zvukova. Od trakaranja voza do groktanja stada viljuškara koji prevoze robu. Od tutnjanja automobila i cviljenja maiih traktora, do kiklopskog brujanja vehkog broda. Snimatelj isključuje nagru da ne popucaju membrane. U srcu broda, kao Jona u kitovom želuci, direktor nam pokazuje sistem utovara i istovara automobila. Ovaj brod, kaže, utovaruje tri stotine Zastavinih fijata za Egipat. Nemamo utisak da je u luci velika šteta. Usuđujemo se da to oprezno kažemo našem vodiču.

171