RTV Teorija i praksa

Još je Mihail Bahtin kategorički utvrdio postojanje iskonskog dijaloštva reči - to je kako on kaže „prirodna orijentacija svake žive reči”. „Reč (uopšte svaki znak) jeste međuindividualna. Sve rečeno, izraženo, nalazi se van ’duše' govorećega, ne pripada samo njemu. Reč se ne može dati isključivo govorečem subjektu. Autor (govoreći subjekt) ima svoja neotuđiva prava na reč, ali svoja prava imaju i slušaoci, svoja prava imaju i oni čiji glasovi zvuče u reči koju je autor prethodno našao (jer nema ničijih reči). Reč je drama u kojoj učestvuju tri lica (to nije duet, nego trio)”, 12 Uopšte, „razumevanje celog iskaza uvek je dijaloško”. I ne samo razumevanje iskaza, nego i odlomaka napisanih ili izgovorenih, čitavih štiva, uopšte, dijalogizovana je čitava imaginarna vavilonska biblioteka. „To proizilazi iz prirode reči koja hoče uvek da bude saslušana, uvek traži uzvratno razumevanje i ne zaustavlja se na najbližem razumevanju nego se probija sve dalje (neograničeno)”. l3 „Reč (i ne samo reč) kao da živi na granici svog i tuđeg konteksta” (M.Bahtin). Polifonija unutar dela (univerzum dela), ali i polifonija na „tromeđi” autor - delo - slušalac, kao i unutar svake pomenute celine, činjenica je koju je neophodno imati stalno u vidu. Jedna planimetrička analiza ove pojave nesuranjivo bi pomogla da se ona još bolje sagleda. In nuce, možemo konačno reći, odnos između estetskog predmeta, estetskog akta stvaraoca i estetskog akta primaoca dijalogizovan je i, u momentu objektivacije radio-dramskog umetničkog dela, čini strukturnu, značenjsku, idejnu i duhovnu polifoniju - sintezu svih znakovnih i izvanznakovnih celina radio-dramskog umetničkog dela. Tako smo došli na prag analize estetskog akta: stvaraoca i primaoca. 111 ESTETSKI AKT STVARAOCA; ESTETIKA RECEPCIJE ILI REKONSTRUKCIJA DRUGOG Cinjenje (poiein) stvaraoca radio-dramskog umetničkog dela po svojim ontološkim, gnoseološkim, estetičkim i psihološkim odredbama u suštini se ni po čemu ne razlikuje od činjenja (poiein) pesnika, kompozitora, vajara, dramskog pisca ili slikara. Imanentna logika stvaralaštva ovih Ijudi usmerena je na prevladavanje prirode materijala koji je umetnosti kojom se bave inherentan. „Reč mora prestati da se oseća kao reč”, „mermer mora prestati da ostaje uporan kao mermer” (Bahtin)

13 Mihail Bahtin. op. cit., str. 59.

14 Mihail Bahtin, Problem autora, „Književnost”, 1978/6, str. 887.

195