RTV Teorija i praksa

da metodom recepcije (...) pridoda bazi komunikata očekivano ’polivalentno' tumačenje”. ls Coglto radio-drame uvek je polivalentan kako u odnosu na sebe, tako i u odnosu na primaoca. Tačnije, možemo da kažemo, on je uvek polivalentan i dijaloški usmeren. Estetski akt primaoca spram a priori estetskog radio-drame uvek je aktivan odnos. Taj aktivitet podrazumeva slušaočevo angažovanje i organizovanje na planu njegovih čula, njegovih svesnih doživljaja, zatim na planu refleksije; na planu njegove osetljivosti za lepo i mašte; dalje, ovaj aktivitet podrazumeva slušaočev smisao za razumevanje „specifičnih svojstava” radio-dramskog umetničkog dela, „njegovu spremnost da se preda delovanjima predmeta” (koncentracija na predmet), njegov stepen svesnosti estetske (aii i idejne) problematike i problema radio-dramskog umetničkog dela i, konačno, u obiast slušaočevog aktiviteta ulazi i njegova moč asocijacije vezana za estetski predmet, kao i njegov opšteobrazovni nivo. Sve pobrojane vrste slušaočeve aktivnosti vremenski i prostorno su jedinstvene i poklapaju se sa vremenom i prostorom sadržanim u komunikativnom polju radio-dramskog umetničkog dela. Valja, međutim, istači jednu činjenicu - naime, „kvalitet” navedenih slušaočevih aktivnosti za vreme dok sluša radio-dramu uslovijen je njegovom „estetskom osetljivošću, individualnom i promenijivom” (Marija Goiaševska) a sve to čini ~da se umetničko delo javlja drugačije u zavisnosti od toga kakav je primalac”.’ 6 Obuhvatanje kvaliteta estetske strukture radio-dramskog umetničkog dela od strane slušaoca, vidimo, nikada nije konačno, nikada kompletno. Slušalac radio-drame u istom je položaju kao i slušalac u trenutku izvođenja nekog muzičkog deia. Stoga i način postojanja radio-dramskog umetničkog dela (iako u idealnom smislu uvek jedan i isti) proiziiazi iz „individualizujuće konkretizacije” (termin Romana Ingardena), odnosno kvaliteta slušaočeve aktivnosti. Da bi radio-dramsko umetničko delo biio percepirano u svom idealnom totalitetu bilo bi potrebno da u stvarnosti postoji takav slušalac. Međutim, takvog slušaoca nema. Zapravo, „svesno” svoje kvazi ideaine strukture. radio-dramsko umetničko deio takvog slušaoca i ne traži. I bez takvog slušaoca radio-dramsko delo postoji. Postoji - jer je u neprestanom stanju transcendiranja vlastitog izvođenja, u

15 S.J. Šmit; Prilog teoriii estetskih komunikaciiskih radnji, „Kiijiževna kritika 1979/6, str, 20. 16 Marija Golaševska. Primalac. ..Knji/.evna kritika”, 1978/1, str. 78. 1979°str 386 10 P ° nti ' Fenomenolo Z i ' a Percepcife, „Veseiin MasleSa". Sanuon

197